Piše: Žikica Simić
Jedne zime početkom šezdesetih godina prošlog veka, moj otac i ja smo išli da kupimo televizor. Bilo je to u Paraćinu. Ulice su bile zavejane. Sneg do kolena. Uzeli smo sanke, otišli do radnje, na sanke natovarili kutiju sa televizorom, vezali čvrsto kanapom i polako dovukli aparaturu do kuće. Moj otac je vukao sanke, a ja sam ih pridržavao da se ne prevrnu. Đuzepe Tornatore – da nije snimao svoje filmove na Siciliji nego u Srbiji – mogao bi ovu scenu da stavi u neki svoj film.
Mojoj klinačkoj sreći nije bilo kraja. Više nisam morao da odlazim u mesnu zajednicu da za 5 dinara, koliko je koštao ulaz, gledam serije Lole Đukića sa Mijom i Čkaljom, prenose festivala zabavne muzike i ostale televizijske atrakcije iz tog vremena. „Prozor u svet“ je bio instaliran u našoj kuhinji.
Setio sam se ovih događaja kad sam svojevremeno dobio na poklon kompilaciju „Zaželi ja ću doći“ Senke Veletanlić. Dobri doktor me je darivao. Preslušao sam je za kratko vreme bezbroj puta. PGP RTS je ovim izdanjem napravio poduhvat sezone.
Zagreb, Opatija, Beograd
Senka Veletanlić je pevački izdanak zagrebačke škole popularne muzike. Visoki nivo profesionalizma, disciplina, decentnost, ozbiljnost, uzdržanost – odlike su te škole. Kao i povezanost sa italijanskom, francuskom i bečkom muzičkom tradicijom.
Ona je bila zvezda opatijskog i zagrebačkog festivala, kasnije i Beogradskog proleća. Svi su se trudili da na festivalskim scenama lepo izgledaju. Niko, međutim, nije tako dobro izgledao kao Senka. Pored elegancije i lepote ona je imala još jedan kvalitet koji je izdvajao. Bila je moderna. Prava moderna devojka.
Anica Zubović, Gabi Novak, Lola Novaković, Nada Knežević i druge festivalske dive bile su lepe, doterane i elegantne. Ali Senka Veletanlić je uz sve to bila i moderna. Kao da je tim svojim fantastičnim fizičkim izgledom nagoveštavala novu muzičku osećajnost.
Danas, dok prelistavam prilično dobro opremljen buklet diska „Zaželi ja ću doći“ čini mi se da je Senka svojom pojavom najavila dolazak na scenu Fransoaz Ardi. To je ta modernost, ta figura, to zračenje, te oči.
Moje drugarice iz kragujevačke gimnazije – sa kojima sam kasnije, u studentskim danima, osvajao Beograd – bile su fascinirane Senkom Veletanlić. Ona im je bila ideal ka kome su težile kad je u pitanju frizura, fizički izgled, način oblačenja, elegancija.
Život i karijera su kasnije Senku Veletanlić odveli iz Zagreba u Beograd. U Beogradu živi više od pola veka. Senka je prava Jugoslovenka. „Majka joj je Slovenka, otac Bosanac-Krajišnik, rođena je u Zagrebu, tamo je završila i studije, a onda je više od 50 godina udata za Makedonca“, rekao je Senkin suprug Zafir Hadžimanov. Kao da su Senkina lepota, talenat i elegancija bili nagoveštaji onog šta je mogla da bude ta nestala država – Jugoslavija.
Zaželi, ja ću doći
Na kompilaciji „Zaželi ja ću doći“ nalazi se 21 pesma. Evokativni potencijal ponuđene muzike je izuzetan. Oživljavaju svetovi i prošla vremena. Ugasli engrami se ponovo upale, uspomene se zavrte kao vašarski karusel.
Na početku se nalazi pesma Aleksandra Nećaka „Priča o izgubljenoj ljubavi“, koju je Senka pevala na Beogradskom proleću 1963. godine. To je jedan sofisticirani šlager, brodvejske lepote i univerzalnosti. Ilija Genić je elegantnim aranžmanom učinio da zvuči kao neki filmski skor Dimitrija Tjomkina.
Stih „Naši dani sreći sad su samo nema prošlost“, otpevan jasnim i zvonkim Senkinim glasom, kad se sluša iz ove vremenske perspektive, zadobija tragična značenja koja prevazilaze okvire „izgubljene ljubavi“.
Pesme „Čovjek koga trebam“ Marije Radić na tekst Antuna Jovanovića i Arsenova „Što me čini sretnim“ vrhunac su ove zbirke.
Prva pesma je džezirani bluz-nokturno koji kao da je dospeo sa repertoara Bili Holidej. Govori o ljubavi sa pogrešnim čovekom, koji je „propast“ za partnerku. Pesma dolazi iz noći iz koje je „pobegao mesec“, iz mraka u kojem „samotnik poželi druga“. Zvuk trube, modifikovan sordinom, naglašava noćnu atmosferu i alijeniranoj Senkinoj interpretaciji daje nova značenja.
Ovo pesma vapi za novom rokerskom verzijom koja bi bila u skladu sa načinom na koji je Dženis Džoplin otpevala Geršvinovu temu „Summertime“.
Arsenova pesma „Što me čini sretnom“ ima fine rokerske obrise. Karakterističan dedićevski koktel poezije i muzike omogućio je Senki da napravi interpretaciju koja se na ovoj kompilaciji razlikuje od ostalih.
Uobičajenom izvođačkom arsenalu ona je ovde dodala još i glasnost i snagu.
Aranžman Miljenka Prohaske učinio je da se Senkina verzija Arsenove pesme može zamisliti kao muzička tema za neku legendarnu filmsku scenu. Recimo, onu sa prekookeanskim brodom u Felinijevom Amarkordu:
Morem plovi jedan brod
nekud na jug
s njim plovi život naš
uvijek u krug
Pesme „Oprosti, volim te“ Drage Diklića, „Tebe sam izgubila“ Zorana Ramboseka na tekst Svete Vukovića, kao i ona koja je dala ime kompilaciji, a čiji su autori Tugomir Vidanović i Aleksandar Korać, ne zaostaju za ovim spomenutim.
Tri
Izuzetna scenska pojava Senke Veletanlić, začinjena prirodnom elegancijom i lepotom, privukla je i filmadžije. Senka je kao glumica nastupala kod dvojice prominentnih jugoslovenskih sineasta.
Igrala je u filmovima Nikole Tanhofera Svanuće i Saše Petrović Tri. Oba filma su iz 1965. godine.
Petrovićev film Tri je kultni film jugoslovenske kinematografije. To je takozvani omnibus film – sastavljen je iz tri priče. Scenario je pisan na osnovu motiva iz zbirke pripovedaka Paprat i vatra Antonija Isakovića. U svakom od tri dela filma glavni junak – jedna od najboljih uloga Bate Živojinovića u karijeri – u ambijentu Drugog svetskog rata susreće se sa smrću. Kritika je ovaj film ocenila kao „najvredniji jugoslovenski film s ratnom tematikom, a i jedno od najboljih dela ostvarenih u našoj zemlji“.
U trećoj priči se pojavljuje Senka Veletanlić. Ona glumi lepu gradsku devojku koju su zarobili partizani i osudili je na smrt zbog ljubavne veze sa nemačkim oficirom.
Čeka se izvršenje kazne. Bezimeni partizanski komandant (Bata Živojinović) i lepa devojka (Senka Veletanlić) gledaju se; nema nikakve verbalne komunikacije, samo pogledi. Lepo Senkino lice je u prvom planu, pre svega njene oči i kosa. Lepota osuđenice učini da se komandant pokoleba. Ima i jedna suptilna erotska scena kad devojka jede dinju. Suknja joj se malo podigne, pokažu se kolena i početak butina. Komandant gleda sa prozora. Sve je nagovešteno, ali ništa nije izrečeno.
Na kraju devojku streljaju, a partizan ostaje zbunjen. Da li je trebalo oprostiti? Da li je lepota opravdanje za zabranjenu ljubav? Pitanja vise u vazduhu dok se na ekranu pojavljuje natpis: Kraj.
Bata Živojinović i Senka Veletanlić, kao muškarac i žena, bili su odlični u tom filmu. Saša Petrović je prepoznao Senkinu lepotu i eleganciju i umeo je da ih snimi. Ti kadrovi predstavljaju veličanstveni trenutak jugoslovenske kinematografije i Senki obezbeđuju posebno mestu u istoriji ex-Yu umetnosti.
Prošlost nije prošla
Neke priče imaju početak a nemaju kraj. Tako je i sa ovom o Senki Veletanlić. Pre neki dan imali smo prilike da slušamo Senkinog sina Vasila Hadžimanova u Botaničkoj bašti. Senkina muzička misija započeta sredinom prošlog veka ima svog legitimnog nastavljača. A kako čujem i unuka Marta je na tom putu.
Ne volim floskulu „bolja prošlost“. Nekako mi je patetična i pogrešna. Više mi se dopada ona Foknerova sentenca koja kaže da prošlost nije mrtva, niti je prošla („The past isn’t dead. It isn’t even past“). To je živa tvar, kao muzika. To je kontinuitet koji nas definiše, to su pesme oko kojih se vrte naši životi.
Neke od njih je otpevala Senka Veletanlić.
Izvor: RTS OKO
