Kada su se svojevremeno, tokom Agresije 1999, tog vrhunca, i dalje neutihlih pokušajā politički mjerodavnog Zapada da srpskom narodu prinudno uruči ispisnicu iz istorije, u srpskoj javnosti čuli glasovi da se zbog saučestvovanja zvaničnog Pariza u kolektivnom zločinu nad nama, ukloni Spomenik zahvalnosti Francuskoj, bijaše među nama nemalo skandalizovanih.
Neki su imali smjelosti da neposredno poslije okončanja borbenih dejstava javno ustvrde da mi današnji Srbi nemamo prava da preispitujemo, a naročito ne da brišemo, oličenje čina sjećanja-u-zahvalnosti naših predaka, jer u ono što je bilo nekada i što je bilo zapamćeno kao blagodarnost nekadašnjem savezniku jednog naraštaja – nijedan potonji naraštaj nema pravo da dira. Ukratko, iako bez korišćenja prepoznatljive teorijske aparature – ali uz pretenziju na apodiktičko važenje – time je bila iznesena svojevrsna teorema o prirodi i vrijednosti kolektivnog sjećanja, kao svojevrsnog metaistorijskog fenomena. Njena srž dala bi se ovako sažeti: šta god prema nama radili i osjećali potonji naraštaji Francuza, mi današnji nemamo pravo da diramo u svetinju zahvalnosti srpskog, „kajmakčalanskog“ francuskom, „verdenskom“ naraštaju?
To bi, nadalje, značilo da ako bi, zasad hipotetički, u našim odnosima nastupila „neljubav“, tekući naraštaj i dalje morao da čuva sjećanje na nekadašnju „ljubav“ među dvama narodima? Da ostavimo sada po strani pitanje da li nečega takvoga kao što je transepohalna ljubav među narodima uopšte može biti, kao i pitanje mogućnosti trajnosti „emocija“ među narodima različite veličine i uloge u evropskoj i svjetskoj povijesti, da zanemarimo i okolnost da je Francuska, uz malobrojne izuzetke, od od XVI stoljeća. bila najistrajniji i najdugotrajniji saveznik Osmanlija na Zapadu [uzgred, je li se čulo da u Turskoj postoji Spomenik zahvalnosti Francuskoj? Ne?! A trebalo bi, jer slijedeći naš uzor, s (osmanlijskog) Kalemegdana, turski „nazahvalnici“ bi morali da joj budu zahvalni makar koliko mi, budući da su Francuzi nama pomogli samo jednom, a njima, pored ostaloga i protiv nas, više puta]…
Ograničimo se u ovoj analizi interkolektivne ljubavi na „antropološki minimalizam“. Ljubav je osjećanje koje se ne samo iziskuje u vremenu već bi iskustva (dolazećeg) vremena trebalo da je potvrđuju. Dakle, nekadašnja ljubav, u normalnim okolnostima, pothranjuje se i živi od sadašnje i buduće ljubavi, inače postaje bivša ljubav, dakle, nešto čega više nema, ako ne i nešto gore. Da li bi u međuličnosnim odnosima imao smisla poziv na čuvanja uspomene nekadašnje ljubavi ako makar jedna od dviju stranu za to, u najmanju ruku, više ne mari? Ono što je pragmatičko-semantička logika ovakvih spomenika, koji nijesu posvećeni konkretnim pojedinicima, jeste da oni obavezuju na neprolaznu zahvalnost spominjanome, „ospomeničenome“. Latentna logika (takvih) spomenika je u slučaju Spomenika zahvalnosti Francuskoj učinjena je i izričitom, što možda jeste svojevrsno pretjerivanje, ali je zato stvar učinjena i pojmovno prozirnijom. Ako na njemu stoji: Volimo Francusku kao što je ona volela nas, time se najneposredniji svi potonji naraštaji pozivaju da prema Francuskoj zadrže istu emociju, a ne da samo imaju uvažavanja za preovlađujuću emociju kajmačalanskog naraštaja.
Međutim, neizrečena pod-tvrdnja ovakvog transepohalnog (hipo)verbalnog akta glasi, otprilike, ovako: Nastavimo da volimo Francusku da bi ona nastavila da voli nas. Drugim riječima, ovaj spomenik obavezuje, kao zavještanje, ne samo nas nego i Francusku – doduše, nju više kao apel (pritom „malog“ naroda „velikom“), da se od jedne istorijske epizode začne nova tradicija. Štaviše, naša obaveza daljeg čuvanja naklonosti prema Francuskoj, iako latentno-neverbalno, uslovljava se nastavkom Francuske naklonosti prema nama. A šta ako „ljubavi“ više nema, ili ako je, još gore, „pogažena“? Da li bi se, da napravimo interpesonalno paralalelu, od nekoga smjelo tražiti da nastavi da drži na zidu sliku nekadašnje voljene osobe koja ju je izdala? A mi, kao narod, upravo to činimo držeći i dalje Spomenik zahvalnosti Francuskoj. Uostalom, da postavimo kontrafaktičko pitanje, na koje je nemoguće dati empirijski odgovor, iako je legitimno nagađati kakav bi on bio: Da naši preci iz 1918. vide kako se prema nama, već decenijama, odnosi Francuska, da li bi oni i trenutka zadržali taj spomenik na trenutnom mjestu?
Toliko o „memorijskom pozitivizmu“ i o semantici zajedničkog pamćenja. Ono što je mimo ovoga, čini se izvjesno, jeste da javno kolektivno pamćenje povezuje epohe, naraštaje, i da, pojednostavljeno rečeno, ono što je bilo u prošlosti ne ostaje samo tamo – tj. niti može, niti treba. Na tome, uostalom, i počiva svrha čitavog bavljenja istorijskom naukom, pored ostalih vidova prakse organizovanog, institucionalizovanog ophođenja s prošlošću.
A šta je sa sadašnjošću naših odnosa s Francuskom? Nama koji bijasmo tu devedesetih još nijesu izblijedjela sjećanja na skandalozne antisrpske izjave raznih istaknutih javnih osoba Francuske, pored ostaloga Žipea (ministra spoljnih poslova), Leotara (ministra odbrane, ranije ministar kulture (!), neuvijene rasističke ispada Fabijisa (nekadašnjeg predsjednika francuske Vlade, odnosno francuske Skupštine), maltene neprikidne harange od strane „družine“ sastavljene od Finkelkrota, Gliksmana, Briknera, (Bernar-Anri) Levija, a iznad svih „zakletog“ srbofoba i bestidnog gaulajtera okupiranog Kosova i Metohije Kušnera. Zašto je taj soj Francuza imao potrebu da ovako nastupa, o tome se može nagađati. U nastavku će biti iznesene i neke pretpostavke o tome. Ipak, 1999. je bilo i „drugačijih“ primjera, a najupamćeniji takav slučaj bio je, blago rečeno tragikomičan pokušaj spasavanja, ma koliko bijednog privida tragova nekadašnjeg „srpsko-francuskog prijateljstva“, kada je tadašnji predsjednik Širak pustio u opticaj besmislicu kako su njegovim zalaganjem bili pošteđeni beogradski mostovi. Na djelu je, dakle, bila sljedeća „moralno-činjenična“ shema: Iako ste vi Srbi, zbog „zlostavljanja“ Albanaca, krivi za to što je „civilizovani svijet“ bio „prinuđen“ da reaguje, mi Francuzi smo vam, u svojoj „velikodušnosti“, a u ime „starih vremena“, ipak isposlovali mali „popust“. U stvarnosti, kao što smo tada prepostavljali, a kasnije se i potvrdilo, u tom američko-britanskom ratu protiv Srba, kojem su se i mnogi drugi bili priključili, neki zbog namirivanja starih računa (Njemci i Turci), neki s iskrenom radošću, kao Amero-Britancima fascinirani „bašibozuk“ (Kanađani, Holanđani, Belgijanci, Danci), a neki iz oportunizma svoje političke elite (Italija i Španija) – Francuska se baš ništa nije pitala.
Štaviše, u kontekstu tog sveoobuhvatnog geopolitičko-kulturalnog srbofobnog poduhvata, njegovim pravim nosiocima bio je više nego dobrodošao svaki konkretni prilog Francuske neprijateljstvu prema Srbima („srbovražja“), i to kao: 1) dokaz da je ona raskrstila sa svojom prošlošću (kada je samostalno vodila svoje [imperijalne] poslove i čuvala autentično francusku perspektivu na svjetske prilike), da se 2) priključila germanskom antisrpskom konsenzusu (što je, uzgred, 2022. neopisivo lako „produženo“ i u antiruski konsenzus), 3) šaljući poruku Srbima da su, što se Zapada tiče, potpuno sami, da su za „civilizovani svijet“ zaista parije, i da moraju iz osnova da se promijene, zapravo da raskrste sa sobom, najposlije da prestanu biti to što jesu – ako uopšte hoće da ih bude, dakako u nekom „postsrpskom“, aistoričnom, za politički Zapad jedino prihvatljivom obličju postojanja bez (nacionalne) suštine.
Istini za volju, čak i tada, odnosno poslije 1999, bilo je među nama onih koji su jedva dočekali tugaljivu laž „intelektualca“ iz Jelisejske palate, koji je koju godinu ranije bio izgovorio da su „bosanski Srbi narod bez kulture“ – samo da bi spasli svoju, odnekud životno-ideološki potrebnu iluziju. To su razni, kako ih kolokvijalno zovu, „NATO-četnici“ (poznati po „logici“: Draža je bio uz Anglo-Amerikance, pa ako su ovi danas protiv nas, za to smo krivi samo mi), zatim zaljubljenici u salonske pripovijesti međuratnog Beograda dok je bila čuvana provincijalna idila u „srpsko-francusko prijateljstvo“, koju su poremetili srpski komunisti, došljaci iz Crne Gore (obje aluzije na Slobodana Miloševića), i uopšte – „turbo-folk primitivci“, kojima se ne priznaju da su pravi srpski rodoljubi, jer, i sada dolazi ključni „argument“: Francuzi (i uopšte, prosvjećeno-liberalni Zapad) su nam bili prijatelji dok smo valjali, a pošto nam oni više nijesu prijatelji, to je samo zato što sada ne valjamo.
Prema ovakvom slijedu misli, nama samima nije „dato“ da samostalno procjenjujemo svoje stanje, već to mogu samo „značajni drugi“, koji su, za razliku od nas, „civilizovani“, a povrh toga su nam i „dokazani prijatelji“. Da je čitava druga polovina HH stoljeća bila u znaku degradiranja srpskih elita, to bi malo kome trebalo mnogo dokazivati, ako ostavimo po strani neumorne (i beznadežne) poklonike „sedam ofanziva“, samoupravljanja, „jugoslovenskog crvenog pasoša“ i sl. Ali šta je s Francuzima i Francuskom? Da li je Francuska iz 1999. bila na visini one Francuske iz 1914, odsnono iz 1919? Da li je mediokritetska plejada koja je nakon Miterana izdefilovala, a i dalje defiluje, na čelu Pete republike dostojna svojih, sada već davnašnjih, prethodnika?
Naravno, problem degradacije političkih (društvenih i kulturnih) elita je tipičan istorijski fenomen, koji je postao naročito vidljiv od devedesetih godina, a nastao je kao posljedica „demokratizovanja“ ne samo političke prakse nego i političkog „zanata“. No to je već šira tema Ono što je, međutim, u sklopu ovoga pitanja važno jeste da za, do fetišizma nepokolebljive čuvare uspomene na „srpsko-francusko prijateljstvo“, i uopšte nekadašnjeg srpskog učešća u „civilizovanom svetu“, nama današnjim Srbima, kao u međuvremenu „rascivilizovanima“, pa utoliko danas „nedocivilizovanima“, „ne priliči“ da postavljamo pitanja valjanosti i dostojnosti „velikih“, uključujući i Francuza. Drugim riječima, s ovakvim „parametrima“, naše „prijateljstvo“ s Francuzima ni približno ne bi imalo karakter odnosa dvaju na vlastitu svijest i savijest slobodnih naroda, već bi više bio relacija između velikodušnog dobročinitelja i maloljetnog štićenika, ako ne i nešto gore, po nas, dakako… Tako to biva kada se kriterij sopstvene „civilizovanosti“ personalizuje i izmjesti spolja, tako da nikada mi ne smijemo biti u poziciji da procjenjujemo ni svoju (a kamoli tuđu) civilizacijsku adekvatnost. To uvijek mora biti neko drugi, recimo „dobronamjerni prijatelj“. A upravo je poricanje prava na vlastitu mjerodavnu autorefleksiju odlučujući manevar vječitog – i spoljašnjeg i unutrašnjeg – zadržavanja u pretcivilizacijskom predvorju.
Ipak, najgore od svega, kada je riječ o odnosu Francuske prema nama, jeste što se ona nije ograničila na, makar i nevoljnu, kolaboraciju s nosiocima (američko-britanskog, odnosno njemačkog – to su različiti, ali uveliko konformni poduhvati) antisrpskog projekta. Oni su postali njihovi vrlo aktivni saučesnici. Dokazi: Francuska nije samo priznala „Kosovo“ nego, kao i SAD i Britanija, angažuje svoje državne kapacitete u kampanji pritisaka na „nejake“ zemlje da i one priznaju tu NATO-tvorevinu kao državu, odnosno da na druge načine idu na ruku njenom suverenizovanju. Ipak, najsvježiji i najupečatljiviji dokaz, sada već višedecencijske konstantnosti srbofobnog zaokreta francuske politike je prošlogodišnji Francusko-njemački dokument o rješavanju Kosovskog pitanja, koji je januara ove godine postao Francusko-njemački ultimatum Srbiji, koji je veleizdajnički nedostojni predsjednik Srbije prihvatio, i time se neopozivo delegitimisao za obavljanje te, ili bilo kakve javne dužnosti. U suštini, Francuzi su dobrovoljno dali ime svoje države za „pokrivanje“ nečega što je zapravo njemački ultimatum, u ime, za Njemce i dalje neoprostive „drskosti“ Srba, što su se dva puta u prošlom stoljeću suprotstavili njemačkim pokušajima istorijskog ukidanja srpskog naroda. Taj dokument je, u svojoj suštini, akt produžene njemačke osvete Srbima za 1914. (što je započelo 1991), a francuskim sapotpisom ispod njega on prestaje biti samo Išingerov dokument o rješavanju odnosa pitanja Srbije i „Kosova“ postajući „opšteevropski“ (tj. briselski). Osim toga, i Amerika je podržala taj ultimatum, tako da je, u sljedećem koraku, on, opet zahvaljujući Francuzima, mogao postati legitimno predstavljiv i kao dokument „kolektivnog Zapada“. Drugim riječima, Francuska je „iznajmila“ svoje ime Njemcima da bi njihova više nego jednostoljetna srbofobija bila prepojmljena preimenovana i najposlije, na neki način, i legitimisana – kao opšteevropska, odnosno kao opštezapadnjačka. Uostalom, to se i desilo – čitav Zapad je, iz raznih razloga, 1991. došao na njemačke pozicije iz 1914, i tako je do dana-današnjega. To je stvarnost današnje zvanične Francuske (čemu je, inače, upodobljena većina francuske javnosti) – a s time je započeto najkasnije od prestanka službe predsjednika Miterana – kao nečasnog kolaboranta njemačkih uzurpatora i američkih okupatora Evrope.
No čak ni to još nije sve. Nedavno premiještanje, a suštinski: uklanjanje ploče na spomen-groblju u Prištini palim srpskim ratnicima od 1912. do 1918/19, do kojeg je došlo na zajedničko traženje njemačkog i francuskog „ambasadora“ na „Kosovu“ predstavlja francusko naknadno, retroaktivno pristajanje uz njemačko viđenje evropskog stanovišta, i to onome iz jula 1914. budući da je ovakvim simboličkim činom, što se Francuske tiče, „prekrižena“ srpska borba za nezavisnost, slobodu i opstanak (1912– 1918), tako što je ona, u svjetlu Agresije 1999, reinterpretirana u „srpski agresivni imperijalizam“. Ako se ta ploča izmiješta, a efektivno, povijesnodjelatno (wirkungsgeschichtlich) i normativno suspenduje vrijednost srpske borbe tih godina, tada to znači da se Francuska priključila njemačkom stanovištu prema kojem je Srbija bila ne samo „okupator“ tzv. „Kosova“ nego i nelegitimni „metežnik“ zbog kojega je izbio Prvi svjetski rat, pored ostaloga i kao sukob Francuza i Njemaca, kojeg možda ne bi bilo bez srpskog „balkanskog mikroimperijalizma“. Na taj način Francuska se prisjedinila germanodžentričnom „evropskom“ konzenzusu iz jula 1914, i zato, najposlije, zajedno s njemačkom, aktivno saučestvuje u kampanji „kosovskih vlasti“ izumijevanja nove „kosovske tradicije i istorije“, čiji je pokrovitelj Njemačka.
To stanovište je, povrh toga, latentno nacističko, što se vidjelo 1939, kada je Njemačka, ideološki neuporedivo rigidnije nego 1914. ponovo istakla svoje zahtjeve, vrlo slične onima iz 1914, uz dodatno, blago rečeno, insistiranje na reviziji nepravdi nanesenih njemačkom narodu. To je, treba priznati, jednim dijelom – ne onim koji se na bilo koji način tiče Srbije, Crne Gore i Srba – bilo i opravdano. Bez jednostranostй i pretjerivanjā Versaja možda ne bi bilo ni Hitlera na mjestu njemačkog kancelara. No to, međutim, ni na koji način neće umanjiti okolnost da je njemački narod počinio najveći kolektivni zločin u povijesti ljudskog roda No bilo kako bilo, francusko „evropeizovanje“ i „okcidentalizovanje“ dokumenta u međusobnom priznanju dviju njemčakih država iz 1972, koji je prepisan „Francusko-njemačkim ultimatumom“, podvuklo je antisrpski smisaoni kontinuitet djelovanja Centralnih sila, Sile osovine i današnjeg EU.
U nastojanju da sačuva privid nekadašnjeg sjaja – jer francuske elite nikada se nijesu oprostile od svjetlih uspomena Napoleonovih ili Fošovih dana – Francuska je izabrala kolaborisanje sa „starijim partnerima“ – najprije sa SAD, a onda, kako se Njemačka geopolitiki emancipovala, i sa Berlinom. Riječju, Francuska je izabrala da bude kapo Evrope, onaj ko služenjem potonjim pobjednicima, bilo da su njeni nekadašnji neprijatelji (Njemci), ili pak saveznici (SAD), uzaludno pokušava da sačuva privid nekadašnje snage, uticaja i ugleda. Na taj način, pokazuje se, mjera francuske suverenosti iz doba Degola, ponovo je vraćena na višijevsko-petenovske razmjere. Možda Francuska zaista nije sposobna za nešto više, ali glumljenje velike države pod takvim okolnostima, blago rečeno, iritantno je. Francuska je zemlja kojoj je (samo)ukinuta sopstvena (imperijalna) volja, ona danas služi drugima kao solidarni, čak iznenađujuće zagriženi kookupator, koji time bježi od istine da je, suštinski, ona okupirana zemlja, koja, anahronistički rečeno, kao natovski vafen-SS, saučestvuje u germanskoj (njemačko-brito-američkoj) okupaciji Srbije i Srba, odnosno u produženom pokušaju ukidanja Srba kao istorijskog naroda.
Francuska je, što u svojoj slabosti, što u duhovnoj pometenosti, što, prije svega, usljed američke meke okupacije, pristala na reviziju rezultata ne samo Drugog nego i Prvog svjetskog rata. Tako se ispostavilo da je došlo do naknadne pobjede Petena nad Degolom – do postkapitulacije drugoga pred prvim, odnosno do retroaktivne pobjede Drugog njemačkog rajha nad (evropskim) versajskim pobjednicima. Poraženi su poslije više od sto godina pobijedili, a to nije bilo moguće samo zahvaljujući njemačkoj upornosti i nepokajanom neodustajanju od svojih moralnih zabluda iz jula 1914, nego i zahvaljujući i temeljnoj povijesnoontološkoj okolnosti da se u Nachgeschichte (naknadna povijest – „istorija“) uvijek iznova, bez prekida, vazda ponovo odlučuje o vrijednosti i smislu der Vorgeschichte (prethodne povijesti). Jednom uspostavljene povijesne činjenice nemaju zajamčeno značenje i trajnost, budući da one, pored ostaloga i u potonjoj (dnevnoj) politici, u potonjem sjećanju stalno stoje na probi – bilo tako što se prethodni ishodi i nalazi potvrđuju, bilo tako što se opozivaju. Zato se nekadašnje pobjede treba uvijek iznova boriti, da se ne bi desilo da se bivše pobjede izrode u buduće poraze. Renanovski svakodnevni plebiscit (o daljem sapripadništvu svojoj naciji) ujedno je neizbježno i saizjašnjavanje o nacionalnom sjećanju – i na svoju prošlost i na prošlost onih koji s nama bijahu povijesno povezani, bilo kao saveznici, bilo kao neprijatelji. Francuska je, očigledno, napravila svoj (novi) izbor unutar svoje identitetsko-memorijske „politike“ – Njemačka je retuširana kao saveznik, a Srbija, u najboljem slučaju, kao nepoželjna smetnja. Zato je, pored ostaloga, i dalje stojeći spomenik na Kalemegdanu spomenik naše istorijske neobrazovanosti i nedoraslosti svojoj tekućoj povijesti – kao svojevrsno oličenje apsurdne inverzije prvobitnog smisla tog obilježja, što bi se, otprilike, moglo sažeti ovako: Nastavimo da volimo Francusku kao što ona i dalje prezire i uništava nas.
