Piše: Atanas Stupar
(Što se dešava na književnoj sceni Crne Gore)
Prvi dio možete pročitati ovdje
Političke partije mimo glasova i ocjena koje dolaze iz čitalaštva, izdavaštva, stručne i kritičke javnosti odlučuju koje će svoje članove, simpatizere, ideološke privrženike nagraditi najvećim književnim priznanjima.
Takvim principima autsajdere pretvaraju u laureate, kulturu u palanačku pozornicu, članove žirija u aparatdžike a državne nagrade u partijske zahvalnice.
Poslednjih godina putem dnevne štampe TV emisija, debatnih tribina javnost je bila svjedok partijskih sukobljavanja oko načina dodjele nagrade “Miroslavljevo Jevanđelje”. Osporavane su kako procedure dodjele nagrade “Miroslavljevo jevanđelje” tako i vrijednosti nagrađenih djela.
Istorijat ove nagrade može poslužiti kao indikator stanja u crnogorskoj kulturi.
Stvari će vam biti jasnije ukoliko pogledate spisak dosadašnjih dobitnika ovog visokog državnog priznanja.
Dobitnici nagrade “Miroslavljevo jevanđelje”
- 2000 —Miro Vuksanović, za knjigu Semolj gora.
- 2003 —Balša Brković, za knjigu Privatna galerija.
- 2006 — Nagrada nije dodijeljena
- 2008 —Milorad Popović, za knjigu Raskršća.
- 2010 —Mladen Lompar, za knjigu Crnogorski slikari.
- 2012 —Andrej Nikolaidis, za knjigu Odlaganja Parezija.
- 2014 —Pavle Goranović, za knjigu Grad punog mjeseca.
- 2016 —Zuvdija Hodžić, za knjigu Svi moji.
- 2018 —Srđan Martinović, za knjigu Crnogorska vojska 1854–1916.
- 2022 —Milutin Mićović, za knjigu Luče u tami Crne Gore
- 2025 – Novica Đurić za knjigu Grad Gospoda i pčela
Prvo što pada u oči jeste da 2006- te godine nagrada nije dodijeljena. Jasno je i zbog čega. Sa referendumskom 2006-om godinom vladajuća partija se nije usudila da kalkuliše. Odlučila je da preskoči nagrađivanje jer je mnogo toga bilo u igri a rizik prevelik.
Druga karakteristika je da su tokom 25- godišnjeg perioda nagradu Miroslavljevo jevanđelje dobrijali uglavnom novinari i publicisti a ne pisci. Naime većina nagrađenih pripada angažovanim novinarima i polemičarima. Daleko su od romansijera, pripovjedača i ozbiljnog pjesništva. Smatram da je ovakvo nagrađivanje trebalo izmjestiti u novinarsko-publicistički ceh. Dok god se budu javnosti predstavljali kao književnici i pjesnici ostajem rezervisan i kritički oštar prema njihovom umjetničkom izrazu.
Nikola Jović: Zašto su dešavanja u Srbiji suprotna od Majdana u Ukrajini 2014.
Rukovodeći se isključivo statutom u kome piše da se nagrada “Miroslavljevo jevanđelje” dodjeljuje za izuzetan doprinos u oblasti književnosti, istoriografije, etnografije ili publicistike ne libim se da sa spiska kojim se tretira četvrt vijeka stvaralaštva po naznačenim oblastima u pozitivnom kontekstu izdvojim nagradu za 2010. godinu. Ostalo, po mojim skromnim saznanjima, pripada nekoj vrsti nekreativne, neubedljive i politikom protežirane literalizacije.
Kada bi sa ovim spiskom komparirali spisak nenagrađenih pisaca, pjesnika, istoričara, etnografa, publicista koji su stvarali u istom (dvadesetpetogodišnjem) periodu još veća sjenka bi pala na stvarnu pozadinu i ciljeve nagrade. Prostije rečeno lako bi se dokazalo da kriterijumi za nagradu Miroslavljevo jevanđelje nijesu pratili kvalitete stvorenih djela već ravnoteže političkih snaga na osnovu kojih je formiran žiri instruiran da nagradu dodjeli unaprijed dogovorenom stvaraocu.
Na književnoj vagi mnogo veću težinu bi imao spisak onih koji nagradu Miroslavljevo jevanđelje nijesu dobili nego spisak onih koji su se njome okitili.
Neumjesno je upoređivati kulture malih, po mnogo čemu autističnih sredina, sa događajima u velikim kulturama.
Ipak ne mogu da odolim iskušenju a da sa vama ne podijelim jedan događaj koji se tiče nagrađenih i nenagrađenih, odnosno izabranih i neizabranih umjetnika.
Francuska akademija lijepih umjetnosti tradicionalno je organizovala izložbu Pariški Salon. Na Salonu su javnosti predstavljana umjetnička djela značajna za nacionalnu kulturu Francuske. Kriterijumi su bili strogi.
Te 1863. godine žiri je odbio dvije trećine prijavljenih slikara što je proizvelo veliko negodovanje i u umjetničkim i u društvenim krugovima. Car Napoleon III je prelomio pozivajući javnost da se uključi u proces izbora i stekne uvid u umjetničke kvalitete odbijenih djela.
Tako je pored Salon de Paris organizovan i Salon des Refuses odnosno Salon odbijenih. Slikari koji su izlagali u Salonu odbijenih napraviće veliku prekretnicu u umjetnosti onoga doba. Na Salonima odbijenih publici su se predstavili Eduard Mane, Kamij Pisaro, Pjer Ogist Renoar, Edgar Dega, Klod Mone, Pol Sezan…
Nikola Jović: Zašto su dešavanja u Srbiji suprotna od Majdana u Ukrajini 2014.
Imena onih koji su prihvaćeni da izlažu na Pariškom Salonu su maltene zaboravljena. Ko danas zna za Žan Leon Žeroma, Aleksandra Kabanela, Viljem Adolfa Buržeroa, Pola Delaroša, Tomas Kotura.
Prije 150 godina jedan visoko emancipovani monarh je razbio akademski monopol. Kod nas monopole na državne nagrade drže partijski sekretari i administratori.
Naša javnost niti ima jasan uvid, niti kritičku svijest o djelima koja dobijaju najviša državna priznanja i kontinuirano osiromašuju državni budžet. Ni to ne bi bio problem da ti pisci i njihova djela ne postaju nezaobilazan dio nacionalne kulture i obavezujuća đačka lektire naše djece.
Krivicu ne snose samo političari već velikim dijelom nacionalizmima omamljena javnost, nekompetentni kritičari i dobro plaćeni licemjeri koji sjede u žirijima. Izuzimam čitalaštvo. Ono nit je luk jelo nit luk mirisalo.
Naša kulturna scena je apatična i anastezirana jer se predugo nalazi pod terorom mediokriteta koji dolaze i iz politike i iz zatvorenih, samodovoljnih umjetničkih krugova .
Dužnost nam je da to promijenimo. Poželjno je da i mi organizujemo i Salone odbijenih i Književne tribine nenagrađenih.
Time ćemo poslati poruku i državi i partijama u parlamentu da se publici ne može zapovijedati. Publika treba da pristupa umjetnosti i književnosti mimo volje i uticaja političkih mentora i njihovih posrednika. Kultura se doživljava otvorenog uma i duha. Zato neka politika što prije oslobodi kulturu od svojih ambicioznih pitomaca.
Veoma važno je i da se u interesu javnosti osvijetle i afirmišu ona književna i umjetnička djela koja su svjesno potisnuta i marginalizovana od strane cehova i udruženja povezanih sa partijama i ideologijama.
