Piše: Janus Varufakis
„Moja filozofija, gospodine predsedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih pre nego oni nas“. Tim rečima je ministar finansija SAD uveravao predsednika da je došlo vreme da se izvede veliki udar na globalnu ekonomiju. Prema rečima jednog od predsednikovih ljudi, cilj je bio da se izazove „kontrolisani raspad svetske ekonomije“.
To nisu reči koje su izgovarali članovi Trampovog tima pred objavu novih carinskih stopa na Dan oslobođenja. Mada fraza „stranci hoće da nas opljačkaju“ svakako liči na Trampa, to su, zapravo, reči koje je u leto 1971. izgovorio tadašnji ministar finansija Džon Koneli, ne bi li ubedio predsednika da nekoliko dana kasnije pokrene zloglasni Niksonov ekonomski udar.
Komentatori bi trebalo to da kažu, umesto što se prave da je Trampov šok tretman „bez presedana“ i tvrde da njegov plan mora propasti, kao i svi drugi „nepromišljeni“ napadi na vladajući poredak. Niksonov udar bio je razorniji od Trampovog, posebno za Evropu. Upravo zahvaljujući ekonomskom padu koji su izazvali, arhitekti Niksonovog udara ostvarili su svoj glavni dugoročni cilj: osigurati da američka hegemonija opstane uprkos američkom dvojnom deficitu (trgovinskom i budžetskom).
Uspeh Niksonovog udara ne garantuje da će Trampovi potezi biti uspešni, ali nas podseća da sve što je dobro za američku vladajuću klasu ne mora biti dobro za većinu Amerikanaca, pa ni za ostatak sveta. Jedan od najsposobnijih Niksonovih savetnika, onaj koji je uverio Konelija da je takav šok neophodan, rekao je to sasvim jasno:
„Primamljivo je posmatrati tržište kao nepristrasnog arbitra. Ali u nastojanju da održe ravnotežu između potreba stabilnog međunarodnog sistema i nužnosti očuvanja slobode delovanja kroz državne politike, brojne zemlje, uključujući i SAD, opredeljuju se za ovo drugo.“
Zatim je dodao rečenicu kojom je srušio sve pretpostavke na kojima su zapadna Evropa i Japan gradili svoja posleratna ekonomska čuda: „Kontrolisani slom svetske ekonomije je legitiman cilj za osamdesete godine.“
Desetak meseci posle predavanja na kom je to izgovorio, Pol Voker je postavljen za predsednika Federalnih rezervi. Ubrzo su američke kamatne stope udvostručene, a zatim utrostručene. Kontrolisani slom svetske ekonomije, koji je počeo kada su Koneli i Voker uverili predsednika Niksona da mora odustati od režima stabilnog kursa, dovršen je podizanjem kamatnih stopa, što je bilo mnogo razornije nego što će biti današnje Trampove carine.
Tramp, dakle, nije prvi predsednik koji je odlučio da izvede ekonomski udar koji će dovesti do kontrolisanog raspada svetske ekonomije. Nije ni prvi koji je sračunato oštetio američke saveznike da bi ojačao i produžio američku hegemoniju. Niti prvi koji pokazuje spremnost da na kraći rok ugrozi interese Col Strita da bi na duži rok ojačao akumulaciju kapitala u SAD. Nikson je sve to već uradio pola veka ranije.
Ironija je u tome što je svet koji liberalni zapadni establišment danas oplakuje nastao kao rezultat Niksonovog udara. Dok osuđuju postupke predsednika SAD kao razoran šok za svetsku ekonomiju, žale za nestankom sveta koji je stvoren upravo zahvaljujući spremnosti jednog drugog predsednika da izazove još razorniji šok. Niksonov udar je doneo na svet ljubimce današnjeg liberalnog establišmenta: neoliberalizam, finansijalizaciju i globalizaciju.
Glavno pitanje Niksonovog tima glasilo je: kako sačuvati poziciju hegemona nakon što je Amerika postala zemlja deficita? Postoji li alternativa stezanju kaiša, kojim se rizikuju recesija i opadanje američke vojne moći? Jedina alternativa, pretpostavili su, jeste da se učini nešto sasvim suprotno: da se poveća američki trgovinski deficit, te da se strani kapitalisti nateraju da taj deficit finansiraju. (To je deo strategije da „opljačkamo mi njih pre nego oni nas“ koju je Koneli izložio Niksonu).
Odvažna strategija kojom će naterati strance da finansiraju dvojni deficit SAD oslanjala se na kruženje kapitala kojim se strani dolari vraćaju u domovinu i recikliraju. To je podrazumevalo oslobađanje Vol Strita od svih ograničenja nametnutih Nju dilom, ratnom ekonomijom i sistemom iz Breton Vudsa. Posle četiri decenije stroge kontrole bankara, da ne bi izazvali još jednu 1929, Niksonov tim im je dao odrešene ruke. Ali da bi se to uradilo, bilo je potrebno ponuditi novu ekonomsku teoriju upakovanu u odgovarajuću političku ideologiju.
Pod zaštitom ideoloških i pseudonaučnih maski neoliberalizma, bankari su dobili priliku da se poigraju milijardama stranih dolara u novom deregulisanom okruženju: to je bila finansijalizacija. Što je novi svetski sistem više zavisio od deficita SAD, koji je generisao potrebnu tražnju za evropskim i azijskim izvozom, to je obim trgovine potreban za stabilizaciju tog sračunato neuravnoteženog globalizovanog sistema bio veći. Tako je rođena globalizacija.
Taj svet – svet u kom je odrastala generacija X – neki nazivaju neoliberalnom epohom, drugi ga povezuju s globalizacijom, dok ga neki opisuju kao period finansijalizacije. U pitanju je jedna ista stvar – svet stvoren Niksonovim udarom, koji će biti do temelja uzdrman finansijskim slomom 2008. Posle akcije spasavanja 2009, američka hegemonija je opstala, ali je izgubila veliki deo svog dinamizma. Danas Niksonov udar gubi snagu – bar iz perspektive trampista koji žele da hegemoniju SAD osnaže po drugi (ili treći?) put. To je poenta Trampovog šoka i njegov masterplan, koji uključuje i taktičke poteze kao što je promovisanje kriptovaluta.
Ipak, postoje i važne razlike između ova dva udara. Oba su imali za cilj znatnu devalvaciju dolara uz istovremeno jačanje njegovog statusa svetske rezervne valute, ali su za to korišćena različita sredstva. Niksonov udar se oslanjao na prepuštanje tržištima novca da devalviraju dolar i dodatni šok za američke saveznike kroz eksploziju cena nafte – što je mnogo više štetilo Evropi i Japanu nego američkim proizvođačima. Tramp možda prepisuje ponešto iz Niksonovog scenarija kada su u pitanju cene nafte, ali u načelu pokušava da carinama postigne ono isto što su Federalne rezerve na čelu s Vokerom postigle kamatnim stopama: da ih iskoristi kao oružje koje će evropskim i azijskim kapitalistima naneti više štete nego američkim.
Ishod Trampovog udara zavisiće od njegove održivosti i trajnosti, za šta će verovatno biti potrebna dvopartijska podrška. Niksonov udar je uspeo zahvaljujući tome što je predsednik Karter doveo Vokera u Federalne rezerve i dopustio mu da nesmetano nastavi da sprovodi Niksonov projekat; onda ga je predsednik Regan dodatno intenzivirao 1987. godine dovodeći Alana Grinspena da nasledi Vokera. Da li američki politički sistem još ima kapaciteta za takav stepen zajedničkog delovanja? To se čini malo verovatnim, ali opet, ko je mogao predvideti da će Bajden produžiti Trampove carine za Kinu i eskalirati Novi hladni rat koji je započeo njegov prethodnik?
I konačno, ako Trampov udar bude bar delimično uspešan kao Niksonov, kako će naš novi svet izgledati? Možda je prerano govoriti o tome, ali neoliberalizam je već dobio konkurenciju u obliku tehnofeudalističkih učenja neoreakcionara poput Petera Tila. Kapital smešten u oblak istiskuje finansijski kapital, a božanska uloga tržišta zamenjuje se svetim gralom transhumanizma (spoja kapitala u oblaku, veštačke inteligencije i biološke jedinke). Finansijalizacija će se uskoro naći pod sličnim pritiskom. Uz dalji razvoj veštačke inteligencije, Vol Strit neće moći da se odupre spajanju kapitala u oblaku i finansija, kao što pokazuje ambicija Ilona Maska da X pretvori u „univerzalnu aplikaciju“. Takav razvoj događaja učiniće platnom sistemu ono što je internet uradio faks uređajima, s ozbiljnim posledicama po finansijsku stabilnost, uključujući i buduću ulogu Federalnih rezervi. Umesto sna o Globalnom selu, dobićemo Ograđenu naciju. Ipak, povlačenje globalizacije ne znači da je autarhija moguća. Trampov udar najavljuje prepolovljenu planetu, gde će jednu polovinu činiti vazalne zemlje, one koje su pokleknule pod Trampovim udarom, a drugu one u kojima je eksperimentima unutar BRIKS-a dopušteno da idu svojim tokom.
Svaka generacija rado veruje da se nalazi na vrhuncu velike istorijske prekretnice. Naša generacija ima zlu sreću da se na takvoj prekretnici zaista i nalazi. Umesto da se fokusiramo na karakter čoveka u Beloj kući, bilo bi bolje da se podsetimo da je Niksonov udar bio mnogo važniji događaj od Niksona samog. Ako je Nikson jednom već preoblikovao svet, učinivši ga ružnijim i manje stabilnim mestom, nema sumnje da je Tramp sposoban za to isto.
Izvor: Peščanik
