Sve liči na nekakav identitetski rat, na ideološku podvojenost, pa čak i na sukob imeđu dvije koncepcije patriotizma. Kao… jedna grupa građana više voli samostalnu Crnu Goru, dok je drugoj na srcu Velika Srbija…i tako to, i tome slično. Sve sami posvećenici istorije i kulture. Pa tako: jedni ne vole četnike i sveštenike SPC kao saradnike okupatora, a ne smetaju im Krsto Popović i Sekula Drljević kao saradnici istih tih okupatora. Drugi vole četnike i veličaju njihove simbole, a gnušaju se zapadnih demokratskih država koje su četnike do dan danas primile pod svoje okrilje i dižu im spomenike….
Ali… možda se prosto radi o nečem drugom? Možda ovo nije masovni pokret revizora daleke istorije? Možda ove narodne mase potresaju neke emotivne krize i opsesivne zavisnosti koje su genetski urođene u crnogorsku dušu… Koje na primjer?
Hajde da se na tren, izmjestimo iz patriotsko-rodoljubivih šema i dilema, i da crnogorske dubioze posmatramo na jedan drugačiji, a opet – vrlo egzaktan način. Naime: i učesnici i pokretači i motivacione teme ovih grupisanja jesu crnogorski vladari i narodne vođe, njihovi likovi i njihove – bivše ili sadašnje – moći da okupe ljude oko sebe. Ova nepobitna činjenica vodi nas ka profilaciji ličnosti ovdašnjeg političkog aktiviste, – čitaj: građanina. Velika većina se grupiše i kovitla oko vođa, dok je, nažalost, mala manjina sposobna da misli svojom glavom. A ta zavisnost od vođa je neminovno uslovljena 1000 godišnjim nasljeđem u kom, do prošle godine NIJE BILO DEMOKRATSKE SMJENE VLASTI, SVIH ILI VEĆINE, ONIH KOJI SU DO TADA VLADALI. Dakle – milenijum neupitne pokornosti onom koji vlada i koji, samim tim, kreira ideologiju i društvenu svijest onih koji od njegove vlasti zavise.
Drugim riječima, ovako raspolućena Crna Gora nije toliko rezultat nekih ”mišljenja i stavova” koliko činjenice da sada PRVI PUT U NJENOJ ISTORIJI dugoj 10 vjekova, smjenjuje sa vlasti vladar KOJI i dalje ostaje – tu. Tu – među nama. I neće da ide, iako ga je narod nadglasao ubjedljivo taman koliko je i on ”ubjedljivo” nadglasao Momira Bulatovića ili protivnike državne samostalnosti na referendumu 2006.g. Svi prethodni crnogorski, dukljanski i zetski vladari – odlazili su sa vlasti istovremeno sa svojom smrću, ili sa svojim nepovratnim napuštanjem Crne Gore. Onda kada je Momir Bulatović ”preživio” poraz na izborima, ili kad je kralj Nikola, iako u egzilu, još uvjek bio biološki živ… u oba ta istorijska slučaja, Crna Gora je bila na ivici međusobnog bratoubistva. Naravno, na ovom mjestu, neko je sklon da potencira uticaj političkih sila sa strane na našu unutrašnju nestabilnost. Ni ja ih ne bi poricao, ali je fascinantan ovaj momenat ”odanosti vladaocu” koji u najvećoj mjeri kreira profil crnogorskog političkog aktera.
Ovakvu raspolućenost nijesmo do sad imali, jer jednostavno nijesmo imali ovakvu raspolućenost na tronu. Gospodar smijenjen – a još je tu! Jednostavno – nepoznata situacija za Crnogorce. Nažalost, njihova predstava države i njenog trajanja nije vazan za institucije ni za neke principe, – nego za golog gospodara. A taj – može tokom 20-tak godina da ljubi krst u rukama cetinjskih mitropolita SPC, i može te iste mitropolite da naziva okupatorima Crne Gore, ma nebitno. Nebitni su pojmovi i pojave i njihovo značenje: bitno je kako te pojmove i pojave momentalno interpretira gospodar!
Odlazeći gospodar trenutno interpretira da je sve što se protivi njegovoj vlasti, ujedno protivno i samoj državi. I dobar dio naroda prihvata taj narativ. Još veći dio naroda želi da smjeni tog gospodara, jer im je dosta takve nakaradne politike. I – imamo problem. Naši geni i naš mentalitet ”ne prepoznaju” ovu situaciju. Zato su nam u problemu: i razum, i logika i mogućnost objektivnog sagledavanja… i zato će nam trebati volje, snage i strpljenja…više nego ikad, kako bismo državu izveli iz ove zone njenog poistovjećenja sa gospodarom.
Milija Todorović
