Hajde da izaberemo tri čovjeka sa kojima je Njegoš , osim Svetog Petra, najdublje pričao. To su: njegov učitelj Sima Milutinović Sarajlija koji je 1826-7 studirao kod kantovaca u Lajpcigu, Ljubomir Nendaović takođe student filozofije iz Berlina i Vuk Stefanović Karadžić , zvanični doktor filozofije. Njegoš je ili bio dobro obavješten o filozofiji ili su ovi njegovi sagovornici bili toliko glupi da mu nisu znali ništa reći o tome. Ja smatram da je istina ovo prvo, jer je ovo drugo krajnje nezamislivo. Njegoševa orijentisanost prema sebi, prema drugim ljudima, prema svom narodu, pa i prema Bogu, je velikim dijelom određena raspravama o velikim filozofskim temama.
Negdje sam pročitao da je u to vrijeme bilo nemoguće imati razgovore sa ovakvim ljudima bez poznavanja osnovne kantovske transcedentalne filozofije, i siguran sam da je Njegoš o tome bio jako dobro informisan. Jedno od bitnih tema tog vremena, mora da je bila i tema prosvetiteljstva koja je zahvatala cijelu Evropu, što se jasno vidi u njegovom žalu što se nalazi iza granica preosveštenija.
Slično Sokratu, i Njegoš shvata da baš u njegovim godinama nestaje čitava civilizacija usmenosti koja je do tada bila nosioc narodne misli. ,,Šćepan mali“ i ,,Gorski Vijenac“ su zapisi o pismenosti jednog naroda koji su po svojoj prirodi bili jedan upad u usmenu tradiciju. Tek sa pismom, oko odnosi pobjedu protiv našeg čula sluha i govora. Mi smo kroz Njegoša čuli sva ključna pitanja tadašnje evropske civilizacije. Fantastičnim pjesničkim izrazom Njegoš iznosi sve misli i probleme tadašnje Evrope u dva stiha. Filozofima su trebali vjekovi da svoje misli predstave na način na koji je to Njegoš uradio za svojeg života.
Dr Drago Perović
Izvor: Ostrog Tv Studio: Dijaloška tribina/ „Savremeno čitanje Njegoša“
