U medijima je nedavno, skoro nezapaženo, bez buke i bijesa, više kao štura, uzgredna informacija, prošla korektno oblikovana vijest da je doskorašnja dekanica Filološkog fakulteta, prof. dr Tatjana Jovović, na sjednici UO UCG razriješena sa funkcije. Pritom na ulice nijesu izašle ogorčene akademske mase ne bi li zaštitile lik i djelo dekanice, i sve se završilo na marginama ukupne pažnje javnosti. Uz sve to, čule su se i (dez)informacije da se na Filološkom fakultetu, navodno, radovala ubjedljiva većina zaposlenih, u dijapazonu: “od čistačica do redovnih profesora”.
Upravo takva klima pokazala je da je već odavno bilo “nešto trulo u državi Danskoj”, ili, Filološkoj, gdje su međuljudski odnosi tokom nezavršenog i nesavršenog mandata Jovovićeve, već nekolike godine bili do kraja poremećeni. Sve zahvaljujući njenoj bizarnoj diktaturi i gruboj nebrizi za tuđe nevolje, jer, ne samo da se nije snašla na funkciji, na koju je došla na neakademski način, nego je i otišla prije isteka, razrješenjem, nakon izazivanja otpora većine profesora Fakulteta, kao i nezadovoljstva u vrhu UCG.
Možda je za rubriku “Vjerovali ili ne”, ali pomalo pakosnom autoru ovog osvrta nije prijatan ničiji neuspjeh, pa ni fijasko doskorašnje dekanice. Ali mudra odluka rektora UCG i Upravnog odbora predstavlja i potvrdu svih mojih dosadašnjih apela da Jovovićeva naprosto nije ličnost s kapacitetom da vodi jednu ozbiljnu visokoškolsku ustanovu kao što je Filološki fakultet.
Iz postojećih informacija o njenom postupanju posebno se izdvojio beskrupulozni nemar prema kolegama, doktorima nauka, koje je željela ekspresno najuriti s Fakulteta. Politika čvrste ruke bila je bliža njenom ličnom habitusu, pa je eliminisanje onih s doktorskim titulama, i dovođenje nedovoljno stručnih mladih kadrova, čak i mimo upozorenja iz vrha UCG (!), bilo njena “finija” opcija.
Mora se priznati da imponuje taktičan stav Upravnog odbora UCG u odluci o razrješenju i stoga što je samo ukazano o koje sve tačke Statuta UCG se Jovovićeva ogriješila, bez detaljisanja. A tako je i najbolje, jer, da su citirane, ne bi bilo nikom prijatno, pa ni akademskoj javnosti, a i ne treba se radovati ničijem neuspjehu kroz detalje.
Pritom nije uslijedila ni oštra reakcija Jovovićeve, na primjer, onako kako je sprovodila laki teror po Filološkom fakultetu, zbog čega su je u dekanatu napuštali i najbliži kadrovi, a sekretarice doslovce bježale na bolovanja da ne bi doživjele veći nervni slom od doživljenog. Sve u svemu, njen prijevremeni odlazak sa funkcije dekana bio je iznuđeno rješenje, prijeka potreba, prvi korak ka ozdravljenju poremećenih međuljudskih odnosa tokom tog čudnog mandata.
A, s obzirom na činjenicu da će, naravno, i dalje predavati na istom, Fakultetu, imajući u vidu da niko nije savršen, a posebno ne zlobni autor ovih redova, predlažem da Jovovićeva razmisli, pa se na prvoj sljedećoj sjednici Vijeća javno izvini za nevješto i rigidno upravljanje. To bi među kolegama možda produkovalo i određene simpatije, naravno, ako ona ima kapaciteta za jedan takav ljudski čin u duhu štiva Marka Miljanova. Mene što se tiče, želim joj svaki uspjeh i dobro zdravlje, mada ni meni tokom njene ženske, iliti, muške, diktature, nije bilo veselo.
Najbitnije u svemu je da Filološki fakultet opet kreće dobrim putevima, a izbor prof. dr Igora Lakića za v.d. dekana prvi je nagovještaj za tako nešto.
Na kraju, u želji da odbranim prof. dr Jovović od nje same, razloge za njenu politiku gvozdene ruke možda možemo iznaći i u tome što predaje Rusku književnost XX vijeka, iliti, sovjetsku, pa je možda nehotično poprimila pelcere staljinizma iza gvozdene zavjese. A, pošto je poznato da žene staljinistkinje gube na svom damskom imidžu, možda bi valjalo da se ubuduće više fokusira na epohu ruskog sentimentalizma i romantizma, što više i dolikuje jednoj nježnoj, saosjećajnoj ženskoj psihi.
Prof. dr Dragan Koprivica
Izvor: IN4S
