Piše: Jovan Zafirović
Rupa opasana grafitima. Jedna ploča i tri terena, fudbalski, košarkaški i rukometni (s obzirom da ponekad vidim da klinci treniraju rukomet, usuđujem se da ga rukometnim nazovem, iako je višenamenski jer i taj koriste za mali fudbal, odbojku), sva tri devastirana, kao pocepane od vetra trobojke na banderama po gradu, i zajedno sa takvim trobojkama ogledalo su stanja u kojem se srpska zajednica na Kosovu nalazi.
Volim grafite. A o njima sam ozbiljno počeo da mislim kada je do mene stigla knjiga profesora Radomira Đorđevića o političkim grafitima u severnoj Kosovskoj Mitrovici. Vraćajući se iz grada, kod Ploče, iznova sam ih čitao. Primetio sam da ima novih. Jedan od njih mi je bio posebno zanimljiv. Ispisan prilično čitljivim rukopisom na zgardi Tehničke škole, stih iz pesme “Sve će biti dobro, ljubičice”, sa poslednjeg albuma “Sreća i druge brige”, Nikole Pejakovića Kolje: “Došo sam da studiram – pijem, duvam, ludiram”. Da, Nikole Pejakovića Kolje koji je odnedavno posebno poznat ne samo po svojim umetničkim ostvarenjima, već i po tome što je kao jedan od potpisnika liste pružio podršku vladajućoj strukturi u Srbiji. Neki će reći da je podržao, jer će time obezbediti sredstva za svoje serije, a neki da je bukvalno podržao radnju njegovih serija. Ima, podrazumeva se, i drugih mišljenja.
Sa melodijom u glavi ušao sam u sobu. I da je uključena sirena za uzbunu ne bi mogla da probudi cimera. Spavao je kao zaklan. Za večeru je bilo rano.
Drugačije čitam knjige ljudi koje lično poznajem, ali, istine radi, ne čitam sve koje poznajem. Dovoljno je što sam njih pročitao.
Uzeo sam da čitam “Metohijski sfumato” Dušice Filipović. Knjiga je simbolično, na godišnjicu martovskog pogroma, izašla u izdanju novosadskog “Prometeja”, a uz podršku HO “Kosovsko Pomoravlje”. Na početku sam. Čest motiv jesu boje, a boje reči Dušice Filipović su ipak svetlije u odnosu na onu koja nas trenutno okružuje. Ta knjiga – kao nešto ekstremno retko pozitivno u skorije vreme kada se pomene Kosovo.
17:18č. Kao navijen, isprogramiran, probudio se N. Vreme je za menzu.
-Idemo?
-Ajde.
U menzi jedemo nabrzinu. Kao da se krijemo. Ćutke, kao da nas neko goni. Proklijali krompir, dok se političari igraju vrućih.
Tek u kafiću razmenjujemo reči.
-Jesi čuo što ovaj govori da će dovesti Luj Viton?
-Šta će nama, brate, Luj Viton, nama su glave stavljene u onu običnu torbu. Cigansku.
Smeh se prolama baštom “Indeksa”.
-Još leteći taksi, pa toga se ni ovi iz Njuz neta ne bi setili. Zemlja gori, nas potpaljuju, a oni se greju. Toplo im je. Ušuškani su. Gledaju nas kako se topimo kao decembarske pahulje na vlažnom asfaltu, sa prozora ugrejane prostorije.
Bašta “Indeksa” bila je prazna. Sme li se reći da potvrđuje gunđanja da je sve prazno i da se sve prazni?!
Kakogod, istina je.
-A popis, brate, šta misliš o popisu?
Nije počeo.
-Nije. Znam da nije. Beograd kaže da se ne popisujemo, ljudima koji imaju bilo kakva primanja iz srpskog sistema prete otkazom, Priština preti kaznama od dve hiljade evra ako se ne popišeš i šta da radi čovek?
Zraci sunca koji se povlače zapljuskuju nas, gledamo se poluotvorenih očiju i mislimo isto: Tuku i ne daju da se plače.
-Na srpskom popisu Priština nije dozvolila da se popišemo, na šiptarskom nam Beograd ne dozvoljava kroz ucene.
-Znači oni neće da mi budemo zapisani, već otpisani, neumesno dobacujem rečenicu iz “Otpisanih”.
-Ima nas petoro i ako se niko od nas ne popiše, to je deset hiljada evra kazne. Jasno je šta sve smeraju sa tim popisom, ali odakle? I šta je pametno da se uradi?
Na kraju, ne mogu valjda sve da kazne, pa i oni su bojkotovati sve živo pre NATO agresije. I mi treba, ali svi. Bez izuzetka.
-Možda će Srbija da plati kazne.
-Neka. Sve što su nam do sada platili, skupo nas je koštalo. A i da plati misliš da će tu stati?!
Realno…
Priču o dinarima zamenila je priča o popisu. Odbojnost postoji, postoje i pritisci. Kako će biti? Bojim se kao sa svim stvarima do sada.
Ustupci, ustupci, ustupci.
Ipak da ne idem duboko u pesimizam, ono što je optimistično jeste svest o stanju. Misao, koja mi se sviđa, otprilike glasi da je bitnija svest o stanju, nego samo stanje, jer kada imamo svest o stanju postoji mogućnost da se dese promene, kada nemamo predstavu šanse za promenu ne postoje.
Srbi su nemoćni, ali svesni stanja u kome se nalaze.
Da li njihove reakcije podležu kritici? Realno da.
Da li postoje opravdanja za njihove reakcije? Realno da.
A i zar postoji nešto za šta ne postoje opravdanja?
Popis.
Mislim: Sada će biti kako kažu oni, a božurovi moraju da veruju i kažu: “Sve će biti dobro, ljubičice”, pobedićemo svojom lepotom korov.
N. je otišao do grada, ja sam se popeo u sobu, otvorio prozor, zatim i knjigu i počeo da učim. Jesam, kao mnogi, “Došo sam da studiram, pijem, duvam, ludiram”, ali “i da završim fakultet.”, usput da napišem priču koja nikad neće biti objavljena u studentskom časopisu “Dr Filstud”, jer se kao i cimerka u jednoj priči u “Metohijskom sfumatu” zanosim, pored “stotinu drugih tema”, da pišem baš o škakljivoj.
Izvor: Pokret za odbranu Kosova i Metohije
