Kako je Mauzolej promijenio vizuelno izgled Lovćena tako je propagandom sve urađeno na preimenovanju naroda koji je stvorio Crnu Goru. Ako kažem da je glavne propagandne aktivnosti prilikom izgradnje Mauzoleja vodila Matica hrvatska, mislim da sam dovoljno ukazao na ono što se željelo postići. Sjećam se propagandnih laži da će Mauzolej ekonomski preporoditi opštinu Cetinje a on je samo unio razdor i podijelio braću koji se u posljednjih trideset godina samo povećavao
1-Svojevremeno je Aristotel rekao: ,,Ako kažeš istinu, navući ćeš srdžbu ljudi. Ako je ne kažeš, srdžbu Božiju“. Mislim da se pred ovom dilemom nalazi skoro svaki stvaralac, kojeg sudbina usmjeri da se bavi knjigom. Ja sam dobrovoljno odabrao da slijedim ovu Aristotelovu izreku o čemu svjedoče brojne knjige i publikacije koje sam napisao ili priredio, kaže u intervjuu za Srpske narodne novine istoričar i publicista Jovan Markuš.
Jovan B. Markuš rođen je 20.01.1949. na Cetinju, od oca Branka i majke Višnje (rođ. Pavićević).
Osnovnu i srednju školu završio na Cetinju, Mašinski fakultet u Beogradu 1974, a specijalizovao je rashladnu tehniku u Italiji i Njemačkoj.Služi se francuskim i italijanskim jezikom.
Pored profesionalnog angažmana, bio je i predsjednik Izvršnog odbora, kao i predsjednik Skupštine opštine Cetinje. Radio je u farmaceutskoj industriji „Galenika“, Saveznoj upravi carina SR Jugoslavije, a bio je član Savjet ministara Državne zajednice Srbija i Crna Gora, pri Generalnom sekretarijatu.
Takođe je bio angažovan i kao sekretar Kluba poslanika Narodne stranke u Skupštini Republike Crne Gore.
Jovan Markuš: Rušitelji Njegoševe kapele ne žele pomirenje, Lubarda predvidio kataklizmu!
Danas u penziji i živi na Cetinju
Realizovao je i konstruirao vojnostručne projekte, a kao predsjednik gradske vlade i predsjednik opštine Cetinje rukovodio je obnovom istorijskog jezgra Cetinja sa kompletnom infrastrukturom, obnovom oko 60 crkava, manastira i kulturno-istorijskih spomenika u opštini Cetinje, a i bio je inicijator i predsjednik Organizacionog odbora koji je rukovodio prenosom i sahranom zemnih ostataka kraljevske porodice Petrović – Njegoš na Cetinju 1989.godine
Objavio je knjige: „Povratak kralja Nikole I u otadžbinu“, „Rodoslovi srpskih dinastija iz Zete i Crne Gore“, „Narodna stranka u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori 1906-1918“ (dva izdanja), „Grbovi zastave i himne u istoriji Crne Gore“, „Kraljevina Crna Gora – Spomenica jubileja 1910“, „Obnova i gradnja manastira i hramova u Crnoj Gori“,„Cetinjski manastir – vodič“, „Riznica Cetinjskog manastira“, „Crna Gora kroz istorijska dokumenta,-narod-jezik-crkva-država (dva izdanja).
Priredio je: „Narodnu misao 1906-1907“ (dva izdanja),„Program Narodne stranke u Crnoj Gori“, „Referendum u Crnoj Gori 2006 – Bijela knjiga“, „Identitet Crnogoraca“, „Vojvoda Petar Vukotić“, „Cetinjski manastir Rođenja Presvete Bogorodice“, „Riznica Cetinjskog manastira“, „Saborni hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici“, „Saborni hram Sv. Jovana Vladimira u Baru“, „Spomenica Mitropolita Amfilohija povodom 25 godina mitropolitske službe“, „Hram Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca u Baru“.
Saradnik je brojnih dnevnih listova i periodičnih publikacija: „Intervjua“ i „Principa“ iz Beograda, „Svetigore“ „ i „Svetigora presa“ sa Cetinja, „Narodne misli“, Glasa Crnogorca“, dnevnika „Dan“ iz Podgorice, i drugih.
Dobitnik je Nagrade Cetinja za obnovu istorijskog jezgra grada, Prve nagrade za publicistiku na Sajmu knjiga u Podgorici, Nagrade za izdavački poduhvat iz inostranstva na Beogradskom sajmu knjiga i Nagrade za knjigu godine ,,Lazo M. Kostić“.
Jovan Markuš je počasni građanin grada Grinvil u državi Mičigen u SAD, dobitnik Plakete za izuzetan doprinos prilikom prenosa i sahrane zemnih ostataka kraljevske porodice Petrović Njegoš, Medalje dobročinstva povodom 50 godina od upokojenja kraljice Jelene Savojske, Ordena Svetog Petra Cetinjskog i Odlikovanja Krst vožda Đorđa Stratimirovića.
2-Po struci ste inžinjer, ali ste prije svega poznati kao istaknuti istoričar i publicista. Objavili ste veliki broj knjiga iz domena istorije Crne Gore i Cetinja. Kako ste se opredijelili za tu djelatnost?
Tačno je, bio sam kažu, dobar inženjer i odličan organizator. Mislio sam da nikada neću napisati ni ,,ljubavno pismo“ a ne neku knjigu. Bio sam posebno nadaren za matematiku i fiziku a istoriju sam volio i dobro znao, ali sam je doživljavao kao ,,beletristiku“ pored predmeta iz prirodnih nauka. Kao predsjednik Izvršnog odbora Cetinja (gradske Vlade) i predsjednik Cetinja od 1984. do 1989. radio sam samoinicijativno na prenosu i sahrani zemnih ostataka kralja Nikole, kraljice Milene, princeza Vjere i Ksenije, i taj posao je uz očekivane teškoće uspješno okončan 1. oktobra 1989. Međutim, ubrzo poslije toga pojedine periferne ličnosti počeli su da lažu i sebi pripisuju zasluge drugih ličnosti. Tako je jedan od organizatora tehničkog dijela ceremonije Nikola Popović režiju i scenario filma ,,Preci i potomci“, koji je stvarno režirao pok Milo Đukanović a scenario napisao pok. Ratko Đurović, jednostavno pripisao sebi. Film je sniman u vrijeme prenosa i sahrane kraljevske porodice i ja sam kao predsjednik Organizacionog odbora na Cetinju bio potpuno u toku i znao istinu. Slično je bilo i sa kompletnom kopijom dokumentacije u vezi sa aktivnostima oko prenosa koju sam posudio članu Odbora Svetislavu Pulu Vujoviću, diplomati, koju mi nikada nije vratio a to je iskoristio da napravi neku politički ,,podobnu“ knjižicu. Kao iskusni inženjer radeći na mnogim projektima odlično sam znao kako se hronološki prilažu vjerodostojna dokumentacija i osjećajući obavezu da ostane trag odlučio sam u znak sjećanja na ljude koji su dali doprinos tom svetom činu napravim kraću studiju sa dokumentima koje neće moći niko da falsifikuje. Međutim kada se krenulo u posao, onda je od zamišljene knjižice nastala studija ,,Povratak kralja Nikole I u otadžbinu“od 887 stranica, za koju sam na Prvom Podgoričkom sajmu knjiga dobio prvu nagradu za publicistiku. Kada se krenulo onda nije bilo više stajanja do danas.
3- Živite na Cetinju. Bili ste njegov gradonačelnik i bavili ste se istorijom grada od njegovog osnivanja. Po čemu Cetinje ima tako značajnu ulogu u našoj istoriji i kulturi, i šta ono predstavlja danas?
Cetinje je nastala kao posljednja nada jednog naroda da mu se ime i sjeme ne zatru.U listu Javor za 1892, u narodopisu Jovana F. Ivaniševića pod naslovom „Podlovćensko Cetinje”, piše da se krajem prve polovine 15. vijeka u Podlovćenski dolac (kako se Cetinje zvalo) doselio vojvoda Ivan Borojev, Srbin sa Zlatibora iz mjesta Stari Vlah. Znači, prvi Cetinjani su Srbi sa Zlatibora. Sazdanjem dvorca gospodara Zete Ivana Crnojevića 1482. a potom Manastira Rođenja Presvete Bogorodice (Cetinjskog manastira) 1484.kao sjedišta Zetske mitropolije, stvaraju se preduslovi za nastanak grada koji će kasnije po oslobođenju od Turske postati i zvanična prestonica međunarodno priznate države Crne Gore. Iz navedenog jasno proizilazi da su upravo Srbi i sveštenstvo Mitropolije osnovali Staru Crnu Goru, a ne neko drugi.Nije teško dokazati da je Cetinje, dok se držalo srpstva i pravoslavlja, napredovalo kao administrativni, kulturni i vjerski centar Knjaževine, Kraljevine i Zetske Banovine. Kada je prevedeno, ili bolje reći, silom vlasti prevedeno na ateizam i antisrpstvo, kada se odvojilo od svoje prirodne matice, ono u svakom pogledu nazaduje. Trebalo bi samo poređati činjenice da bi stvari postale jasne. Vidjelo bi se da su komunizam i neo-komunizam, koji je do skora bio na sceni, uništio Cetinje. Nažalost ono je pod vlašću DPS i SDP postalo suprotnost onome što je nekada predstavljalo na širim prostorima. Od Cetinja je stvorena eksperimentalna političko–vjerska pozornica a mlade i nedovoljno informisane propagandom usmjeravaju protiv svoje braće i svoje Crkve.Ne znam da li dobro vide moji Cetinjani da im je dodijeljena uloga političke i „vjerske“ pozornice od koje korist ubiru drugi van Cetinja. U gradu praktično ništa ne radi jer je privreda u posljednjih 30 godina potpuno uništena, novca nema, grad tavori, ili bolje reći Cetinje i dalje tone a Cetinjani ćute, dok se riskantne političke i „vjerske” avanture velikodušno prepuštaju Cetinjanima. U posljednjih 30 godina, između tri popisa broj stanovnika je smanjen za trideset posto i to većinom mladih i školovanih ljudi. Nažalost, danas je stanje takvo a ko misli da nije neka me činjenicama a ne etiketama demantuje.
Jovan Markuš: Koji su se svetitelji slavili u vrijeme Crnojevića?
4- Nakon rušenja Njegoševe kapele i podizanja Meštrovićevog mauzoleja značajno se promenio ambijent na Cetinju i njegovom okruženju. Da li vidite vezu između tih pojava?
Kao nekadašnji predsjednik Cetinja na osnovu nespornih činjenica mogu reći da je Meštrovićev mauzolej ,,divlji objekat“, koji je nasilno podignut na tuđem zemljištu koje je vlasništvo Mitropolije crnogorsko–primorske. Najumniji ljudi tog vremena, ne samo sa Cetinja već i sa prostora tadašnje Jugoslavije, smatrali su da ne treba razarati zavjetnu crkvu Svetog Petra Cetinjskog sa Njegoševim grobom na vrhu Lovćena da bi se izgradio Meštrovićev mauzolej već da spomenik treba postaviti na Cetinju.Dovoljno je pročitati publikaciju ,,Sumrak Lovćena“ da vam stvari postanu potpuno jasne. Kako je Mauzolej promijenio vizuelno izgled Lovćena sa okruženjem tako je ne manje propagandom sve urađeno na preimenovanju naroda koji je stvorio Crnu Goru. Ako kažem da je glavne propagandne aktivnosti prilikom izgradnje Mauzoleja vodila Matica hrvatska, mislim da sam dovoljno ukazao na ono što se željelo postići. Tada sam bio student i sjećam se propagandnih laži da će Mauzolej ekonomski preporoditi opštinu Cetinje a on je samo unio razdor i podijelio braću koji se u posljednjih trideset godina samo povećavao.
5- Priredili ste više knjiga o životu Mitropolije crnogorsko-primorske. Kruna tog rada je kapitalna monografija o Cetinjskom manastiru. Koji je njegov značaj u istoriji i duhovnom životu Crne Gore i cijelog srpskog naroda?
Kapitalna monografija Cetinjskog manastira kako po tekstovima tako i po autorima zaslužuje svu pažnju. To je i razlog da je nagrađena prvom nagradom na 60. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu.Povodom obilježavanja 530-godišnjice osnivanja Cetinjskog manastira i 520-godišnjice Obodsko-cetinjske štamparije Mitropolija crnogorsko-primorska sa svojim Cetinjskim manastirom pripremila je monografiju o Cetinjskom manastiru, prvu takve vrste u njegovoj vjekovnoj istoriji. U predgovoru mitropolit Amfilohije zapisao je između ostalog sljedeće:,,Zaista ovaj manastir Roždestva Presvete Bogorodice, bio je i ostao, kroz svoje više nego petovjekovno zračenje i kroz sva iskušenja, jedno od rijetkih crkvenih, kulturno-prosvjetnih i narodno-državotvornih središta, ne samo kod nas, nego i šire u svepravoslavnoj, odnosno svehrišćanskoj vaseljeni. On je cetinjsku pustinju preobrazio u svetilište slično onome svetog grada Jerusalima, u našoj pak pomjesnoj Crkvi, po ulozi i značaju, pripada mu, kao manastiru, takoreći prvo mjesto poslije manastira Pećke patrijaršije. Taj značaj dobio je time što je od samog osnivanja do danas bio sjedište Zetske, potonje Cetinjske mitropolije. Da je Zetska episkopija stekla značajno mjesto i ugled unutar Pećke Patrijaršije, vidi se već od vremena prvog srpskog Patrijarha Joanikija, kada je zajedno sa proglašenjem Arhiepiskopije pećke za Patrijaršiju, ona dobila zvanje Mitropolije (1346).
Osnivanje Cetinjskog manastira knezom Ivanom Crnojevićem (1484) i prenos stolice Zetskih mitropolita, zajedno sa prestonicom Zete, na Cetinje, nestanak države Zete (1499), doprinijeli su da Cetinjski mitropoliti, pored apostolsko-crkvenog služenja, preuzmu na sebe, već od XVI vijeka, i svenarodnu brigu. To naročito važi za vrijeme svetorodne loze Petrovića. Cetinjski mitropoliti postaju i vladari, gospodari državice koja se formirala oko Cetinjskog manastira, a pritom i nosioci obnoviteljne „ideje“ slaveno-serbskog carstva i Pećke Patrijaršije, kao njeni egzarsi od 1750. godine (tu su izuzetnu ulogu imali Sveti Petar I Cetinjski i Sveti Petar II Lovćenski tajnovidac). Tako se, zaista, u jednom periodu, među zidinama Cetinjskog manastira nalazila, pored duhovne, i sva zakonodavna, sudska i izvršna vlast Crne Gore.
Ono što daje posebno mjesto Cetinjskom manastiru jeste Obodsko-cetinjska štamparija. Na njenom Ćirilo-metodijevskom jeziku srbuljske (srpske) recenzije utemeljena je sva potonja prosvjeta, pismo, jezik, književnost, bogoslovlje Crne Gore sve do nametanja, plemensko-brozomornim poremećajem uma, najnovije dukljansko-montenegrinske ideologije, ugrožavajuće i poričuće sveukupno istorijsko duhovno-moralno i prosvjetno biće Crne Gore.Cetinjski manastir pored svega onoga što izlaže ova monografija o njemu i o mnogostranim plodovima njegovog djelovanja, zadobija još više na značaju prisustvom u njemu tri znamenite drevne hrišćanske svetinje: ruke Sv. Jovana Krstitelja, dijela Časnog Krsta i čudotvorne ikone Majke Božije, zvane Filerimos (privremeno utamničene u cetinjskom Narodnom muzeju), slikane po predanju Apostolom i Evanđelistom Lukom.Njima Cetinjski manastir zaista stiče vaseljenski značaj, a monografija o njemu postaje prvorazredni doprinos obilježavanju 530-godišnjice Manastira i 520-godišnjice Obodsko-cetinjske pečatnje (štamparije).
Na samoj monografiji je duže vremena radilo više stručnjaka za razne oblasti (istoričara, crkvenih istoričara, istoričara umjetnosti,arhitekata, arhivista, pravnika,teologa, fotografa, likovnih ukrasitelja…).“
6- Tri decenije ste blisko sarađivali sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem, koji nam je ostavio grandiozno djelo. To se može sagledati i zahvaljujući obimnom ljetopisu koji ste priredili povodomdvadesetpetogodišnjice arhijerejske službe Mitropolita Amfilohija „Obnova i izgradnja manastira i hramova u Crnoj Gori“. Kako sa ove distance vidite ulogu koju je on imao u sudbinskim zbivanjima po Crnu Goru?
Kada se bude pisala istorija Crne Gore u vremenu od 1989. do kraja 2020, ona se neće moći zamisliti bez pozitivne uloge (direktne i indirektne) Mitropolita Amfilohija koju je imao u sudbinskim zbivanjima po Crnu Goru. Za vrijeme tri decenije bliske saradnje sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem imao sam prilike da upoznam njegovo ogromno znanje i ostale kvalitete. Jednostavno, kako je vrijeme odmicalo imao sam osjećaj da živim i radim pored budućeg Svetitelja. Posebno mi je to bilo na umu jer sam osjećao a jednom prilikom mi je i on to potvrdio da su njegovi uzori Sveti Petar Cetinjski i Sveti Serafim Sarovski.
Kao inženjeru, koji je imao veliko iskustvo u obnovi kulturno istorijskih spomenika u opštini Cetinje, mislim da sam dovoljno kvalifikovan da ukažem na samo jedan segment njegovog ogromnog stvaralaštva, danas svakome vidljiv.
Kada je, prije trideset godina, mitropolit Amfilohije, kao širom pravoslavne vaseljene poznati i priznati teolog i duhovnik, stigao u svoj zavičaj, na mjesto gdje se postavljalo pitanje sudbine naroda, morao je skupiti svu svoju snagu i okrenuti svoj duh nebu, jer je zemlja u koju se vratio stenjala pod totalitarizmom koji je ostavio teške posljedice: bezbožnost, bratoubistva, podjele i izbezumljene ljude. Čekao ga je ogroman posao. Zakoračio je u prostor drevnog pamćenja, bogatog iskustva i ružne stvarnosti. Prilikom uvođenja u Tron cetinjskih mitropolita u Cetinjskom manastiru, 30. decembra. 1990. godine, Njegovo Visokopreosveštenstvo Amfilohije u svojoj besjedi je istakao da skoro nema nijedne svetinje u Crnoj Gori koja nije bila zapostavljena i oskrnavljena, ili koja nije obagrena nevino prolivenom bratskom krvlju. Besjeda na Cetinju bila je putokaz za ono što je mitropolit Amfilohije postavio sebi kao zadatak u budućem radu na obnovi zapostavljenih i oskrnavljenih hramova.
U posljednjim decenijama prošlog vijeka bilo je mučno i tužno gledati gomile kamenja na ruševinama manastira, zapustjela sveta zdanja, crkve bez krovova i zvonika, i to širom Crne Gore. Do brojnih crkvišta i manastirišta, bio je pravi podvig stići, probiti se kroz šikaru, kretati se kozjim stazama i izbegavati poskoke. Bila je to sramota Crne Gore da u zadužbini Jelene Balšić, tvorca epistolarne književnosti na, ovim prostorima, čuvaju stoku; da od polusrušepog manastirskog zdanja u Vranjini prave tor za ovce; da na Starčevoj gorici na grobu srpskog štampara Božidara Vukovića Podgoričanina umjesto cvijeća bude lješ mrtve koze; da se u manastiru Stanjevićima, koji je bezmalo bio 150 godina prestonica Crne Gore u doba Petrovića Njegoša, u gomili kamenja zmije legu na mestu gde je Sveti Petar Cetinjski pisao čuvenu Stegu… Zdanja pravljena da pokažu duhovno bogatstvo, da budu molitvena i administrativna sedišta, grobna počivališta vladara, vlastele i crkvenih velikodostojnika, ali i da budu prve škole, skriptorije, prve štamparije, narodna zborišta, uz pomoć vjekovnih zavojevača, osvajača i komunističkih vlasti, pritom i dejstvom zuba vremena, pretvorena su u rugla i sramotu.
U vremenima poslije Drugog svjetskog rata, kada su vlasti u rijetkim prilikama sanirale urušene hramove, oni su obnavljani samo kao spomenici kulture, a ne mjesta sabiranja i duhovnog preporoda naroda.
Velika obnova i gradnja hramova je uslijedila nakon vraćanja naroda Crne Gore svojoj pravoslavnoj crkvi i Mitropoliji crnogorsko-primorskoj početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Ova obnova hramova nije bila samo obnova spomenika kulture, već centara duhovnog života, koja je veoma brzo dala bogate plodove.
I laik je mogao primijetiti širom Crne Gore graditeljski zanos na obnovi, sanaciji, rekonstrukciji i izgradnji manastira, hramova i drugih crkvenih zdanja. Od mora do gora, vaskrsavao je oltar do oltara. Brojni obnovljeni i novi manastiri kao da čine dijelove jednog trolista koji narod nazva Tri Svete Gore: Primorska, Zetska i Brdska.
U ljetopisu „Obnova i gradnja Manastirac. i hramova u Crnoj Gori 1990-2010“ (Cetinje, 2010), dat je podatak da je u tih 20 godina sanirano, rekonstruisano i izgrađeno 569 crkvenih objekata.
Milo Lompar: Korčnoj je šahista kao umetnik (Feljton, šah i književnost; 2. dio)
Na kraju 2015, taj broj se povećao na 652 crkvena zdanja, koja su obnovljena ili izgrađena u proteklih 25 godina (1990-2015), od kada se na cetinjskom tronu nalazi mitropolit Amfilohije Radović.
Na kraju 2020. godine, konstatovali smo da je blaženopočivši mitropolit Amfilohije „s ljubavlju ka božanstvenim crkvama” i opčinjen ljepotom doma Gospodnjeg sagradio, obnovio, rekonstruisao i osvetio, za trideset godina svoje arhipastirske službe u Crnoj Gori, preko 700 crkvenih zdanja, otvoreno i neskriveno se radujući što se kroz graditeljstvo i zvuk zvona, pronosi kroz prostor i vrijeme slava imena Gospodnjeg.
Kada se samo pogleda brojna foto-arhiva manastira i hramova, koja je najbolji svjedok ljepote i punoće hrišćanskog života u proteklom vremenu, kao i specifičnih i spiritualnih crnogorskih pejsaža, nije teško uočiti skladnost i na tvrdoj i pravoj vjeri utemeljenih crkvenih zdanja. Ona je i prikaz blagočestivog naroda, koji u vremenu „od svašta tijesnom i oskudnom” danonoćno, uz veliko pouzdanje u Boga i strpljivo, zidao i zida domove Gospodnje, pokazujući da je njegovo pamćenje i dublje i šire od onoga što je dnevna politika pokušala da napravi od njega.
Među mnogobrojnim novosagrađenim hramovima Saborni hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici i Saborni hram Svetog Jovana Vladimira u Baru, predstavljaju, po mišljenju stručnjaka, najimpresivnije objekte te vrste ne samo u Crnoj Gori.
Na osnovu nespornih činjenica nije teško zaključiti, da Nemanjićka epoha u nekadašnjoj Zeti, vrijeme mitropolita Mitrofana Bana u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori i današnje vrijeme od kada se na tronu Sv. Petra Cetinjskog nalazio mitropolit Amfilohije Radović predstavljaju najznačajnije graditeljske epohe u istoriji ovih prostora. Može se reći da je kraj XX i početak XXI vijeka jedan od zlatnih perioda crkvenog graditeljstva i sveukupne obnove Mitropolije crnogorsko-primorske.
Danas vjerovatno mnogima postaju jasnije riječi iz besjede mitropolita Amfilohija koje je izgovorio, uoči dolaska na, Cetinjski tron (1990), kao i njegov doprinos zaštiti kulturnog nasljeđa našeg naroda.
7- Neumorni ste istraživač naše istorije. Brojnim dokumentima i knjigama razobličavate laži kvazi-istoričara, koja je u funkciji apologetike ideologije komunizma. Nasuprot njima je svijetli primjer časti i objektivnosti, pokojni Predrag Vukić, Cetinjanin, vaš i naš veliki prijatelj i saradnik. Kažite nam nešto više o njemu.
Profesor Predrag Vukić je bio istoričar i pjesnik, izuzetna ličnost kakva se ne srijeće svakog dana.Od Boga je bio obdaren rijetkim darom, da sve što pročita memoriše tako da su ga opravdano nazvali ,,hodajući arhiv“. Inače, dugo je bio jedini istoričar u Državnom arhivu Crne Gore,koga na žalost iz ideoloških razloga nijesu uspjeli da iskoriste na otkrivanju nespornih istorijskih činjenica. Ovaj istiniti i pravdoljubivlji čovjek živio je za dvije stvari Crkvu i istoriju. Pored rada u Državnom arhivu, kao vjernik koji je diplomirao na životu i čudima Svetog Vasilija Ostroškog i vrsni arhivista, sređivao je arhivu manastira Ostrog pripremajući se da se posveti monaškom životu želeći da postane monah David.Nažalost želja mu se nije ispunila jer se upokojio u 54 godini, ali Mitropolit Amfilohije znajući sve njegove želje predložio je porodici koja je to i prihvatila da se sahrani na monaškom groblju manastira Ostrog.Na grobnom spomeniku u Ostrogu stoji i da je nosilac ordena Svetog Save, koji je za mnoga svoja dobra djela prema crkvi i našem narodu zaslužio. Mislim da je za proučavanje istorije crkve i naroda u Crnoj Gori najveći gubitak u proteklom periodu 21. vijeka upokojenje nesvakidašnje ličnosti prof. Predraga M. Vukića. Smatram da ste uradili veliku stvar kada ste poslije Peđinog upokojenja u njegovu čast priredili i izdali vrijedne,,Priloge za istoriju Crne Gore“ na kojima je dugo radio.
Upravo druženje sa pok. Predragom Vukićem podstaklo me da se počnem baviti istraživanjem i razobličavanjem dugogodišnjih i očiglednih laži kvazi-istoričara. Sa inženjerskim smislom za preciznost i sistematičnost počeo sam početkom devedesetih godina da se bavim pitanjima narodnosti, crkve, jezika i države, tim više jer su laži kvazi-istoričara svakim dana postajale sve veće a običnim ljudima mnoge stvari bile nejasne. Nije bilo teško uočiti da su arhivi na raznim državnim nivoima iz ideoloških razloga poslije Drugog svjetskog rata sistematski ,, čišćeni“ a mnoga dokumenta uništena, ili prodata kao stari papir za simboličnu svotu novca. Pri ovakvom stanju državnih arhiva na naznačena pitanja(narodnost, crkva, jezik, državni simboli…) nije nam preostalo ništa drugo, već da se bavimo mukotrpnim traganjem za dokumentima u privatnim arhivama raznih ličnosti. Na ovaj način smatram da smo razobličili mnoge laži kvazi-istoričara a budućim generacijama ostavili vrijedne zbornike dokumenata i knjiga, koje više niko ne može uništiti. Da li sam u pravu ne znam, ali znam da nijedan dokument koji sam do danas objavio niko nije osporio a i teško da će moći jer inženjerskim preciznost i sistematičnost je dala rezultate.
8- Bili ste svjedok i aktivni učesnik društvenih previranja u Crnoj Gori. Ako se osvrnete na ta zbivanja kako Vam se sada čini stanje u kome sada nalazi Crna Gora?
Kao poslije velikih poplava tako i poslije velikih društvenih previranja i promjena zna se što ostaje na obalama, tj. na vlasti. Čast izuzecima, koji samo potvrđuju pravilo.Možda smo i mi koji smo pokretali ove društvene promjene krajem osamdesetih godina prošlog vijela i dvadesete godine ovog vijeka previše očekivali, zaboravljajući da se stanje koje traje preko osamdeset godina ne može promijeniti preko noći, posebno ne kod naroda sklonog ekstremima. Čini mi se da stanje u kojem se nalazi Crna Gora ne obećava napredak. U posljednjih 35 godina diktatorski sistem je potpuno uništio domaću privredu, tako da ne proizvodimo ništa a uvozimo čak i vodu koje ima u izobilju u Crnoj Gori. U državi malo što funkcioniše kako treba, jer je diktatorska vlast tako ,,uvezala“ sistem, da je utisak haosa i bezvlašća potpuno tačan. Poseban problem danas je duboko podijeljeno društvo, inače sklono raznim podjelama i dugim pamćenjem loših primjera.Ovo je dosta kompleksna tema koja bi zahtijevala veoma obimnu elaboraciju. Ako me pitate da li vidim nešto pozitivno u nastalim promjenama, onda je to što se slobodnije priča i što imamo početne naznake na sprečavanju kriminala i korupcije koje je proizvela ili gajila pala diktatorska vlast koji još nemaju sudske epiloge.
9- Recite nam nešto o položaju srpskog naroda u Crnoj Gori, prije svega, ali i u cjelini?
Odmah poslije oslobođenja 1945. godine počelo se sa razaranjem bića Crne Gore, navodno u korist ,,bratstva i jedinstva“ a u stvari se radilo o preimenovanju Srba, koji su bili apsolutna većina u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori a potom i u Kraljevini Jugoslaviji. Kako objasniti ako su Srbi u Knjaževini Crnoj Gori 1909. činili 94, posto da Srba na prvom posljeratnom popisu 1948. u komunističkoj NR Crnoj Gori bude 1,78 procenata? Gdje se to za 39 godina, između dva popisa, izgubilo 92,6 odsto Srba u Crnoj Gori? Pri ovakvom stanju što se može reći o položaju Srba u Crnoj Gori osim o marginalizaciji i želji da Srbi postanu statistička greška. Kako se krenulo poslije devedesetih godina sa razobličavanjem dugogodišnjih i očiglednih laži dolazi do postepenog osvješćenja naroda i povećanja procenta Srba koji danas iznosi 32,93 posto.
U doskorašnjoj zajedničkoj državi SFR Jugoslaviji u pojedinim tadašnjim Republikama takođe se težilo preimenovanjima Srba, što se poslije raspada i ratova devedesetih godina pokazalo u najgorem smislu tj. na organizovano protjerivanje. Dovoljno je danas pogledati stanje u Republici Hrvatskoj i da stanje Srba postane jasno. Mislim da je o tragičnom stanju Srba u Autonomnoj Pokrajini Kosovu i Metohiji bespotrebno govoriti.
10 – Od početka pratite i učestvujete u aktivnostima Srpskog nacionalnog savjeta na polju očuvanja i zaštite identiteta srpskog naroda u Crnoj Gori. U čemu vidite značaj ovog djelovanja za srpski narod?
Svakom prosječno obrazovanom čovjeku je jasno da su Srbi državotvorni narod koji je stvorio državu Crnu Goru. Samim tim, što danas u Crnoj Gori ne postoji većinski narod, neophodno je bilo da postoji i Srpski nacionalni savjet jer postoje nacionalni savjeti drugih naroda. Bogata izdavačka djelatnost Književne zadruge Srpskog nacionalnog savjeta, Srpske Novine Crna Gora, Srpski radio i televizija, organizacija raznih manifestacija i tribina od strane Srpskog nacionalnog savjeta,…itd, garancija je da Srbi više ne mogu biti totalno marginalizovani i da se ostvare želje pojedinih ekstremista da Srbi postanu statistička greška. Djelovanje Srpskog nacionalnog savjeta nije ograničeno samo unutar Crne Gore već obuhvata širi srpski kulturni prostor povezujući tako braću. Što drugo reći osim da poželim dalji uspješan rad sve dok se stvari ne vrate u logičku ravan.
Srpske narodne novine, jun 2025.
