Piše: Jelena Tasić
Ova 2025. je godina akademika Mira Vuksanovića. On je 4. maja proslavio 80. rođendan, ove godine obeležava pola veka književnog, uredničkog i upravničkog rada, a povodom tih „okruglih“ godišnjica u Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat“ formiran je njegov legat.
Akademik Vuksanović je pre 15 godina u Matici srpskoj pokrenuo antologiju „Deset vekova srpske književnosti“ čije je 16.kolo od 11 knjiga objavljeno krajem prošle nedelje i biće predstavljeno večeras u Zadužbini „Ilije M. Kolarca“. Sve su to povodi za razgovor sa akademikom Mirom Vuksanovićem u kome ne nedostaju ni aktuelne teme poput studentskog protesta, jezičkih pitanja, društvenog angažmana članova SANU.
Iako ste osnivač i član osnivač „Adligata“, ipak ostaje pitanje zbog čeka Vaš legat nije u SANU, čiji ste član od 2009, poslednje decenije u statusu „redovnog“ akademika?
– Često, već nekoliko godina, saradnici „Adligata“, na sajmovima i književnim skupovima donose moje knjige da ih potpisujem za njihov muzej. Tako su me na neki način unapred obavezali, još više kad sam video šta su sve okupili i na koji način svoje zbirke sređuju i čuvaju. Drugde nema takvog privatnog mesta. Njima sam dao svoj legat, a nisam SANU, jer je dovoljno što sam tamo.
Šta sve čini Vaš legat u „Adligatu“?
– U legatu koji sam predao „Adligatu“ nalaze se rukopisi, knjige koje sam napisao i koje sam uređivao, nagrade koje sam dobio, dokumenti, pisma… To je osnova koja će se dopunjavati i širiti. Bez jetkosti ću reći da sam takav dar bio namenio gradu gde sam učio gimnaziju, ali se to nije dogodilo. Nisam ljut, ali mi je žao. Ima barem šta da žalimo, svuda i svi.
*U legatu u „Adligatu“, između ostalog, biće i hiljadu strana Vaših dnevnika – „Dnevnički otkucaji“ od 9. januara 2000. u 15.20 do 31. decembra 2003. godine u 23.10. Većinom su književne prirode i pomalo lični. Zašto se baš ovaj period našao u ovom dnevniku?
– U središtu mojeg životnog legata nalaze se Sabrana dela u dvadeset i sedam knjiga. To je književno zaveštanje i književni izveštaj. To moje zaveštanje čine: romani, pripovetke, poeme, eseji, ogledi, besede, portreti i još poneki žanrovski zapis. S njima sam dobio ime pisca koji ume da koristi maternji jezik tako da je to vredelo više puta objavljivati.
A sedam knjiga Trećeg kola mojih Sabranih dela čine svakodnevni „dnevnički otkucaji“, pisani kao „dokumentarni roman “ koji traje četiri godine, gde je pisac glavni junak i gde je još nekoliko stotina junaka. Oni su iz poslovnih i drugih susreta, iz snova i uspomena, iz knjiga i ostalih strana. Dati su u skicama, a sve je kao dokazivanje istine, kao iskaz pod zakletvom. Zato svaki od tih blizu pet hiljada zapisa nosi godinu, mesec, datum, sat i minut nastanka. Iz životne trake, bez biranja, slučajno i spontano, „isečene“ su i sačuvane su četiri pune godine.
Već deceniju i po uređujete antologiju „Deset vekova srpske književnosti“, čije će 16. kolo nedavno objavljeno. Pored trotomne „Istorije srpske književnosti“ Jovana Deretića i u vreme prvog izdanja „zapaljive“ „Istorije dubrovačke književnosti“ Zlate Bojović, šta je još obavljeno u novom kolu?
– Svako kolo Antologijske edicije Deset vekova srpske književnosti razlikuje se od prethodnih po žanrovima, temama i vremenskom poreklu knjiga. Ovogodišnji skup od jedanaest knjiga, osim sveobuhvatne i jedinstvene trotomne „Istorije srpske književnosti“ Jovana Deretića i one koju ste pomenuli, ima još „zbirnih“ naslova.
U jednom od njih je antologija satire i aforizma, sačinjena od narodnih priča i stihova do naših aktivnih aforistističara. Ta knjiga je i omaž počivšem profesoru Jovanu Ljuštanoviću, čiji je posao završila Ljiljana Pešikan. U jednoj knjizi su sabrani književni spisi Slobodana Jovanovića, potom ogledi Sretena Marića, pesme, eseji i drame Svetislava Stefanovića i Ranka Mladenovića, odabrana proza Voje Čolanovića i romani Svetislava Basare, a na kraju, u istim koricama, tri Vitoševićeva „orfejska glasa“ – Milena Jovović, Srboljub Mitić i Dobrica Erić. Takvo raznoglasje može se zajedno naći samo u ovakvoj ediciji, kao literarna ponuda za različite ukuse.
Imajući u vidu Vašu angažovanost, nije prerano i za pitanje čija dela treba očekivati u u 17. kolu ove antologije?
– Za 17. i naredna kola odabrali smo knjige pisaca koji dosad nisu objavljeni, koji su rođeni do 1950. i kasnije, ali, u oba slučaja, ako je njihovo delo završeno. U redovnoj i posebnoj deonici imaćemo oglede Vojislava Đurića, Nikole Miloševića, Predraga Palavestre, Zorana Mišića, Iva Tartalje, Svetozara Petrovića, Danila Kiša, Dragana M. Jeremića, ali i literarne knjige Pupina, Milankovića, Nikoliša i drugih. Već je u pripremi dvadesetak knjiga.
Od 2012. Vi ste i glavni urednik Njegoševog zbornika Matice srpske, a pokrenuli ste i predsednik ste Uređivačkog odbora Kritičkog izdanja dela Ive Andrića. Koliko je značajno u današnje vreme baviti se nasleđem ova dva velika književna pera i koliki uticaj njihovo delo ostavlja i na Vaš književni rad?
– Ivo Andrić je kao pisac stalno imao pred očima Vuka i Njegoša. O njima je celu knjigu napisao i govorio da oni i danas „obasjavaju naše puteve“. Odatle je počinjao, a onda svojim, savremenim i jedinstvenim, putem išao do Nobelove nagrade. I ovaj pisac, služeći Vuku, Njegošu, Andriću, Crnjanskom i ostalima iz „prvog tima“ književnosti svog jezika uporno pokušava da poštujući tradiciju stvara novu tradiciju.
Znam da ponavljanje u pisanju nema smisla i da samo ono što je kazano drukčije i na nov način ima smisla. Pritom nisu važni izbor tema i narečja. Važan je izbor reči i njihov dosad nepročitan raspored.
Kako u vidite angažman i rad jednog akademika današnje vreme – da li je dovoljno to da bude strogo u okviru SANU ili se podrazumeva i javno istupanje povodom važnih društvenih, državnih i nacionalnih, pa i političkih pitanja?
– Uvek treba imati u vidu činjenicu da su akademici stariji ljudi koji su zvanje stekli naučnim i umetničkim radom. Da su se aktivno bavili drugim poslovima ne bi mogli postići veliki uspeh u svojoj oblasti. Ali, akademike i zvanje i znanje i umeće obavezuju da pomažu društvu koje ih je nagradilo. Svaki od nas, u onome što najbolje zna, mora uticati da nacionalni napredak bude bolji i brži. I uvek mora svaki akademik da pokazuje koliko su važni ljudi koji umeju i koliko su suvišni prevaranti, da ukazuju na tu razliku oko nas.
Osim nadležnih odbora SANU, sada u vezi sa Izmenom zakona o visokom obrazovanju da li mislite da su akademici dovoljno pritisnuti u javnom životu imajući u vidu težinu stanja u Srbiji, uključujući i Kosovo i Metohiju ili je nametnuto „nasleđe“ Memoranduma iz 1986. i dalje jako?
– Memorandum je spreman pre četrdesetak godina. Nije završen a jeste objavljen. Od njegovih pisaca samo je jedan živ. Jedva hoda i diše. Takva je i današnja moć memoranduma kojeg nije ni bilo. Niti u SANU može nastati, bilo kad i bilo o čemu, niti će nastati neki jednodušno usvojen stav o Kosovu i Metohiji, Crnoj Gori, Srpskoj, SPC i bilo čemu. Ali, poznat je značaj „bogatstva razlika“ i pravo na vlastiti stav…
Nisam bio uključen u izradu Zakona o visokom obrazovanju, a da jesam tvrdio bih da takvi propisi nisu potrebni u vremenu kad se u nas diplome i titule masovno kupuju. Mada znam da to ne bi prihvatili političari koji imaju i želje i novca za sva naučna zvanja. Misle, možda, da ono DR stoji na početku reči drmati.
Šta mislite o polugodišnjim studentskim i građanskim protestima u Srbiji u ustavnim granicama, šire se i u bezbednosno i politički nemogućim okolnostima kakve su na Kosovu i Metohiji, kao i nepostojećem društvenom i političkom dijalogu?
– Imam slično iskustvo iz 1968. I sad sam član akcionog odbora kojem nije ukinut mandat zbog Titovog govora. Tito je tada govorio samo jednom, kratko. I tako rešio stvar. Da je Tito svakog dana govorio o svemu, svuda i u svako doba, da je s ekrana psovao protivnike i pretio da će im iščupati uši, ja bih još uvek noćivao u aulama svog Filološkog fakulteta kao nesvršen student koji se buni. Ali, i takav bih znao da je pobuna put ka vrhu a da je bezglava poslušnost ostanak na dnu.
Izvor: Danas
