Kroz čitavo sveto pismo provlači se jedno veliko pitanje. Može li čovjek vidjeti Boga i ostati živ? Mojsije je molio: Boga pokaži mi svoju slavu. Ali mu je bilo rečeno da čovjek ne može vidjeti lice Božje i ostati živ.Ilija je na gori Horivu zaklonio svoje lice pred Božijim prisustvom.
A danas, na Tavoru, upravo Mojsije i Ilija stoje pred Isusom i gledaju njegovo lice. Ono što nekada ni pod kojim uslovima nisu mogli da vide, sada gledaju u licu Isusa iz Nazareta. U tome je velika tajna ovoga praznika.
Nevidljivi Bog dobio je ljudsko lice. Božja slava više nije samo u ognju, oblaku i nedostupnoj svjetlosti. Ona se nastanila u ljudskom tijelu. Od ovaploćenja pa nadalje, Boga ne možemo tražiti mimo Hrista, ali ni Hrista mimo njegove čovječnosti. Ljudsko lice, ljudsko tijelo, ljudski život postali su mjesto susreta sa Bogom.
Na Tavoru Isus ne odbacuje ljudsku prirodu da bi pokazao svoje božanstvo. Naprotiv, njegovo ljudsko lice sija, njegove ljudske haljine postaju bijele kao svjetlost. Božanska svjetlost ne uništava ono ljudsko, nego ga ispunjava i dovodi do njegove istine.
Bog nije suparnik čovjeku. Paradoksalno, to što je čovjek bliži Bogu on ne postaje manji, nego više ljudski, postaje čovječni, postaje istinski čovjek. Čini se ludošću to i izgovoriti, ali nas o te ludosti spasava njena istina. Ono božansko u čovjeku upravo je njegova ljudskost. Zato hrišćansko spasenje nije bjekstvo iz tijela, iz svijeta, iz istorije.
Bog nije postao čovjek da bi nas izbavio od naše ljudskosti, nego upravo suprotno, da bi nas izbavio od svega što je u nama ne ljudsko. Od mržnje, okrutnosti, straha, licemjerja, laži, sebičnosti. Svetost nije poništenje ličnosti, nego njeno preobraženje. Svetitelj nije čovjek iz koga je iščezlo ono ljudsko, nego čovjek u kome je ljudsko postalo prozirno za Božiju ljubav. To je čovjek kroz čiju ljudskost vidimo ono božansko i kod koga se ono božansko javlja kao istinska ljudskost.
Istinska božanskost i istinska ljudskost jedno je te isto. Međutim, na Tavoru se ne govori samo o svjetlosti. Jevanđelist Luka kaže da su Mojsije i Ilija razgovarali sa Hristom o njegovom izlasku koji treba da se izvrši u Jerusalimu. Ta riječ nije slučajna.
Mojsije je nekada izveo Izrael iz egipatskog ropstva, a sada Isus govori o jednom dubljem izlasku. O prolasku kroz stradanje i smrt kojim će čovjeka izvesti iz ropstva prolaznosti. Dakle, u sred tavorske slave govori se o krstu. To znači da Tavor i Golgota nisu dvije suprotstavljene slike Hrista.
Doduše, na Tavoru vidimo svjetlost, a na Golgoti rane. Na Tavoru haljine blistaju, dok mu na Golgoti i haljine oduzimaju. Na Tavoru učenici padaju pred njegovom slavom, a na Golgoti mu se čak i prolaznici rugaju. Pa ipak u oba ova događaja otkriva se ista tajna, slava Boga koji ne čuva sebe, nego se iz ljubavi potpuno predaje za život svijeta.
Tako, Tavor pokazuje kako Božija slava izgleda, a Golgota otkriva šta ta slava jeste. Ljubav koja za dobrobit drugoga žrtvuje samu sebe. Mi slavu obično povezujemo sa moći, uspjehom i uzdizanjem iznad drugih.
Isus nam otkriva sasvim drugačiju slavu, slavu ljubavi koja silazi, služi i prima na sebe rane drugoga. Tako ni krst nije odsustvo Božije slave.
On u stvari pokazuje Kakva je Božja slava? Ona je ljubav koja ostaje ljubav čak i onda kada je odbačena i raspeta. Petar to još ne razumije. On želi da načini tri sjenice i da zadrži taj trenutak. Želi Tavor koji neće morati da se završi. Duhovnu utjehu koja ga neće odvesti u neizvjesnosti Jerusalima. Ali iz oblaka Otac ne poručuje, ostanite ovdje, nego njega slušajte. Dakle, slušajte Isusa čak i kada govori o krstu.
Njega slušajte i kada više ne vidite svjetlost. Njega slušajte i kada vam se čini da je Bog daleko i da su tama nepravda i smrt postale jedina stvarnost. Jer tavorski trenutak prolazi, Mojsije i Ilija nestaju, oblak se povlači, glas prestaje. Jevanđelje tada kaže, i podigavši svoje oči, oni nikoga ne vidješe osim jedino Isusa. Jedino Isus, to je ono što učenicima ostaje Ne ostaje im svjetlost koju bi mogli zadržati, ni ushićenje koje bi mogli ponoviti, nego Isus koji ga treba slijediti.
A to znači da vjera nije posjedovanje nekog uzvišenog duhovnog osjećanja. Vjera je hod za Hristom i onda kada osjećanja utihnu čovjek duhovno sazrijeva kada prestane da traži samo Božije darove i počne da traži samoga Boga. Kada se ne drži za trenutak utjehe nego za Hrista koji ostaje prisutan i u Tami. Upravo zato Isus odvodi učenike sa gore, a u podnožju ih ne čeka novi prizor slave, nego bolesno i izmučeno dijete i njegov očajni otac.
To je ono što prvo susreću poslije Tavora. Kao da nam Jevanđelje ovim kaže, ako ste zaista vidjeli Hristovu svjetlost, siđite sad tamo gdje čovjek pati. Istinitost našeg susreta sa Bogom ne provjerava se samo u trenucima molitve, nego u načinu na koji pristupamo ranjenom čovjeku. Ako nas naša pobožnost čini hladnim, strožijim i nemilosrdnim prema drugima, onda svjetlost koju smo vidjeli zasigurno nije tavorska. Jer ko je makar malo dodirnut Hristovom svjetlošću, taj počinje pažljivije da gleda svako ljudsko lice, a to znači da on zna da čovjek nije samo ono što se trenutno na njemu vidi. Ispod grijeha može biti iskrivljeno pokajanje, ispod grubosti duboka rana, ispod očajanja još neugašena čežnja za Bogom.
Nijedan čovjek nije iscrpljen svojim padom. Svaki je pozvan na preobraženje. Kada su učenici pali ničice od straha, Isus im je prišao, dotakao ih i rekao, ustanite i ne bojte se. To je način na koji Božja slava djeluje. Ona ne ponižava čovjeka s visine, nego mu prilazi. Ne ostavlja ga na zemlji, nego ga podiže. Ne uvećava njegov strah, nego ga oslobađa od straha. Neka zato i naš život postane makar mali odsjaj Tavora.
Ne time što ćemo govoriti o svjetlosti, nego time što ćemo nekom prići. Ne time što ćemo izgledati uzvišeno, nego time što ćemo nekoga podići. Ne time što ćemo pobjeći od tame svijeta, nego što ćemo u nju unijeti Isusove riječi, ustani i ne boj se.
Amin.
