Prije tačno dvije decenije autorski dvojac Edvard Herman i Noam Čomski lansirao je drugo dopunjeno izdanje svoje knjige Proizvodnja saglasnosti: Politička ekonomija masovnih medija (2002, 1988), koja je danas možda poznatija po svom sentencioznom naslovu nego po sadržaju. Moglo bi se reći da je u toku jedno neobično i nezvanično „obilježavanje“ pojave drugog izdanja te knjige koja govori o propagandi kao jednoj od glavnih funkcija masovnih medija u „otvorenim društvima“.
Naime, jubilej ne protiče u organizovanju akademskih debata ili ceremonija povodom te slavne knjige već, kako i priliči duhu vremena u kome živimo: u proizvodnji saglasnosti putem manipulacije javnim mnjenjem, u jeku slovenske tragedije. Time se na nov i još drastičniji način potvrđuje glavna teza Hermana i Čomskog iz 1988. godine o „propagandnom modelu“ po kome funkcionišu mediji.
Da je naše razumijevanje svijeta posredovano pojmovima i kategorijama ili predrasudama, mnjenjima i klišeima, stav je koji bi mogao da slovi kao uvod u filosofski problem saznanja, ali i kao uvod u problem medija. Mediji imaju ključnu ulogu u našem razumijevanju svijeta, posredovanog medijskim porukama koje oblikuju javno mnjenje. To „posredovanje“ svijeta putem medija lišeno je samoočiglednosti – ima li se u vidu da mediji uglavnom nijesu slobodni, nezavisni i neutralni prenosnici informacija. Stoga, od medija nema jačeg i efikasnijeg načina da se bez pribjegavanja nasilju ljudi podvrgnu političkoj kontroli i da se oblikuje javno mnjenje. I upravo se zbog te mogućnosti nenasilne kontrole stanovništva, propagandi više pribjegava u tzv. otvorenim društvima u kojima je propaganda na vrhuncu svog trijumfa kada je lakovjernu većinu uspjela da uvjeri u svoje nepostojanje.
Sama ideja „otvorenog društva“ ima svoju teorijsku i ideološku osnovu u dvotomnoj knjizi Karla Popera, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Otvoreno društvo je zapravo orvelovski naziv za političku ideologiju koja se zasniva na drugom dijelu naslova Poperove knjige koji upućuje na famoznog „neprijatelja“. Funkcija „ideje neprijatelja“ je da mobiliše „međunarodnu zajednicu“ (opet orvelovska riječ) na odbranu vrijednosti (čitaj, interesa) zapadne civilizacije, napomol jedne zajedničke prijetnje. Ključnu ulogu u posredovanju „informacija“ i njihovom „filterisanju“ odigraće masovni mediji koji će putem propagande proizvoditi saglasnost o identitetu (novog-starog) zajedničkog neprijatelja i njegovim paklenim planovima, ujedno marginalizujući sva alternativna i nesaglasna shvatanja. Proizvodnjom saglasnosti putem medija „glavnog toka“ postiže se masovna demobilizacija razumnosti (do granica debilizma), a s tim i politička kontrola misli i osjećanja, stavova, svijesti i savjesti, kako pojedinaca tako i cijele populacije. I umjesto slobodnih i nezavisnih „prozora u svijet“ propagandistički mediji su zapravo projektori u pozorištu sjenki i odraza koji promiču na zidu Platonove alegorijske priče o pećini u koji nepomično zure pećinski zatočenici, okovani svojim mnjenjima da je ono što posmatraju i čuju jedina realnost.
Atinski mislilac, koga Poper u prvom tomu svog Otvorenog društva žigoše kao arhineprijatelja demokratije i arhifašistu, zapravo je preteča kritike propagandizma kao proizvodnje saglasnosti, inače izraza kojeg je dvadesetih godina prošlog vijeka skovao Volter Lipman, autor kome se pripisuje očinstvo nad modernim novinarstvom. Da će medijsko izvještavanje postati propagandističko, naslutio je Džordž Orvel pišući o „izmjenjivost prošlosti“, „nepostojanju objektive stvarnosti“ (izvan one koju nam posreduju mediji), dvosmislenom govoru i sada već poslovičnom „orvelovskom novogovoru“ čiji se leksikon manipulativnih riječi koje prikrivaju stvarnost neprestano proširuje. No, novi uvid u propagandnu funkciju medija na dvadesetogodišnjicu drugog izdanja knjige Hermana i Čomskog, Proizvodnja saglasnosti, mnogima neće biti dovoljan za duhovnu konverziju, oslobađanje i okret ka izlazu iz Platonove pećine, između ostalog i zbog miješanja percepcija i emocija u postfaktičkom dobu.
Dr Dušan Krcunović, sa emisije „Agora“
