Piše: Milan Milošević
Savremenik i žrtva španske drame od Katastrofe 1898. do Građanskog rata 1936; pesnik koji je Španiji ponovo otkrio njenu poeziju, njen zvuk i ritam, flamenko, duboku pesmu kante hondo (cante jondo) i koji je mračnu silu (duende) spojio s avangardnom umetnošću, a tragedijama Krvava svadba, Jerma i Kuća Bernarde Albe špansko pozorište podsetio na njegov Zlatni vek. Ubijen je u toksičnoj mešavini masovnog terora, homofobije, ideološkog obračuna i izravnavanja starih računa, te drugih nepočinstava kojima su ljudi skloni kad im rat da priliku
Smrt me gleda
sa kordobskih kula.
Oh, kako je dug put!
Oh, moja srčana kobilo!
Oh, smrt me čeka,
pre nego što Kordobu dođem!
Kordoba.
Daleka i sama.
Córdoba, Lejana y sola.
Pripreme za vojni udar trajale su nekoliko meseci. General Hose Sanhurho, koji je živeo u egzilu, smatran je nominalnim vođom zaverenika, ali je general Emilio Mola bio de fakto koordinator puča.
Neki oficiri nisu želeli da prekrše zakletvu, drugi su podržavali Narodni front, a treći nisu verovali u uspeh puča. Budući diktator, general Fransisko Franko, dugo je pripadao ovoj drugoj grupi. Tek sredinom leta 1936. godine, nakon pogibije Mole, Franko se stavio na čelo pobune većeg broja vojnih oficira, policijskih komandanata i desničarske Falange.
VEDRO NEBO NAD ŠPANIJOM, FALANGA U GRANADI
Široko je rasprostranjeno verovanje da je pobuna grupe oficira u španskoj severnoafričkoj koloniji Melilja u petak 17. jula 1936. počela šifrovanom radiogram porukom “Vedro nebo nad celom Španijom” mada nije jasno ko je tačno preneo ovu poruku, u koje vreme ili sa koje radio-stanice. Neki izvori kažu da ova šifra nema uporište u vojnim arhivima iz jula 1936. godine, te da je pravi signal za pobunjenike bio telegram koji je general Emilio Mola poslao nekolicini svojih drugova dan ranije: “17. u 17 časova”.
Franko je 18. jula ujutru, putem radio-stanica na Kanarskim ostrvima i u španskom Maroku pozvao sve patriotske Špance da sarađuju sa njim i vojskom radi spasa Španije. Nacionalisti su bez otpora zauzeli Granadu koja je bila opkoljena, a nekoliko dana kasnije, drumske i železničke veze između Granade i Sevilje su uspostavljene i general Keipo de Ljano je kao pojačanje u Granadu poslao mavarske vojnike iz Maroka koji su zajedno sa 6. bataljonom Legije stranaca bili posebno brutalni u okolnim selima.
Prolaze crni konji i jezivi ljudi dubokim putevima gitare (3. dio)
U utorak 20. jula, čim su pobunjenici zauzeli Granadu, u svojoj kancelariji uhapšen je Lorkin zet, muž njegove sestre Konče Garsije Lorke Manuel Fernandez Montesinos, posle samo deset dana provedenih na funkciji gradonačelnika. Na čelo kancelarije civilnog guvernera u Granadi 20. jula 1936. došao je “stara košulja” (veteran Falange) Hose Valdes Guzman. Ovaj sin generala žandarmerije koji je izabrao vojnu karijeru bio je teško ranjen u Marokanskom ratu 1918–1923, zatim operisan 1929. zbog čira na dvanaestopalačnom crevu i patio je od bolova u želucu sve do smrti 1939. godine.
TEROR CRNOG ESKADRONA
Po dolasku na vlast Hose Valdes Guzman je organizovao regrutovanje novih članova Falange koja je u Granadi imala više od 400 “plavih košulja”, a u celoj pokrajini 575 članova, uključujući 300 “boraca prvog ešalona”.
Falanga je počela da jača nakon izborne pobede Narodnog fronta, kada se katolička buržoazija razočarala zbog neuspeha koalicije CEDA, koja je pre izbora 1936. bila malobrojna, a njene nasilne metode borbe bile izazivačke.
Američki istoričar i specijalista za Španski građanski rat Herbert R. Sautvort piše: “Prekretnica je stigla za španske fašiste. Prvi put, u Španiji se stvorila povoljna klima za razvoj fašizma. Konzervativni elementi su bili uplašeni uspehom Narodnog fronta i u roku od četrdeset osam sati izgubili su veru u efikasnost onih političkih grupa koje su ranije branile njihove interese”. Istoričar španskog fašizma Stenli Pejn navodi svedočenje Patrisija Gonzalesa de Kanalesa, bivšeg vođe Falange u Sevilji: “Posle februarskih izbora, već sam bio čvrsto uveren u pobedu Falange, jer smo videli koliko je tradicionalna desnica, ranije naš najjači protivnik, poražena i zaprepašćena”.
U Granadi je zavladao teror ozloglašenog Crnog eskadrona koji su činili 15-20 veoma mladih muškaraca, većinom iz bogatih porodica, a nakon što im je Valdez dao široku slobodu delovanja po sopstvenom nahođenju, ubijali su iz zadovoljstva.
Francuski hispanista Klod Kufon, profesor na Sorboni, pesnik i prevodilac koji je istraživao smrt Federika Garsije Lorke, opisao je u članku u časopisu “Figaro Littéraire” 1951. kako su izgledale kaznene operacije koje je Crni eskadron nazivao “šetnjama”.
“Za čoveka koga su dželati ciljali, sve je počinjalo škripom kočnica ispred vrata njegove kuće, obično usred noći. Zatim su usledili vrisci, smeh, psovke i lupanje, što su mnogi čuli, jer se sve to dešavalo u siromašnim naseljima gde ljudi žive blizu jedni drugih. Zatim su pesnicama udarali o vrata. A onda najstrašnija stvar: majka grli sina i moli mučitelje da ga ne diraju, a oni je teraju udarcima kundaka; žena i deca plaču na grudima osuđenika, u koga su uperene puške. Čoveka, jedva obučenog, grubo guraju niz stepenice. Motor se pali, auto odlazi. Komšije, i muškarci i žene, kriju se iza spuštenih roletni razmišljajući o tome da bi sutra mogli doći po njih. Ponekad odjekne pucanj iza sledećeg ugla, ili tačno ispred kuće. Majka ili žena silaze; znaju da će pronaći mrtvo telo. Ali ako izađu prebrzo, može se desiti da ponovo odjeknu pucnji i da nova tela padnu na mrtvog koga su pokušavali da podignu.”
“BEŽI, ALFREDO, VEROVATNO DOLAZE PO TEBE”
Kako piše Ijan Gibson u knjizi Granada 1936 – Atentat na Federika Garsiju Lorku, Alfred Rodrigez Orgaz, plašeći se za svoj život, nekoliko dana se krio kod svoje kuće, a zatim kod Salvadora Vile, rektora Univerziteta u Granadi. Naivno je odlučio da bi bilo bezbednije da ode kod civilnog guvernera Valdesa u ulicu Dukesa, ali taksista ga je naveo da od toga odustane ispričavši mu da su počeli da streljaju mnoge levičare – lekare, advokate, članove gradskog veća…
Orgaz je tada odlučio da ode na imanje porodice Lorka San Visente. Stigao je tamo baš kada su svi sedali za večeru. Nekoliko minuta nakon što je Orgaz stigao na imanje, neko je video grupu falangista na putu. “Beži, Alfredo, verovatno dolaze po tebe”, rekao mu je Federiko Garsija Lorka.
Stari Don Federiko je bio ljubazan: “Ne možete ostati kod nas; ovde je opasno”. Obećao je Orgazu da će ga iste noći dva njegova prijatelja seljaka ispratiti do Sijera Nevade i odatle prevesti u republikansku zonu. Federiko Garsija Lorka je čuo neki govor na radiju i još uvek naivno optimističan, uveravao Orgaza: “Događaji se brzo odvijaju. Granada je okružena republikancima i pobuna će uskoro biti ugušena”.
Prolaze crni konji i jezivi ljudi dubokim putevima gitare (2. dio)
Orgaz se povukao kroz dvorište i do sumraka krio se u kolibi oko stotinu metara od kuće, a onda peške prešao preko polja do Santafea, zatim do Alhama de Granada, a odatle u Malagu, pa u Alikante. Frankisti su ga kasnije ipak zarobili u Salamanki, transportovali u Granadu i streljali.
KOMPLIKOVANJE DRAMSKE RADNJE U DOMU BERNARDE ALBE
Kada je u julu 1936. Garsija Lorka u Madridu prijateljima čitao Dom Bernarde Albe, koji je upravo završavao.
Fransisko, pesnikov brat, i njegova majka Visenta Lorka Romero zamolili su Federika da promeni imena likova zbog asocijacije na komplikovane odnose familije Garsija s familijom Alba. On je odbio… Kad je stigao u Granadu 1936. godine, pokazao je delo svom rođaku Alehandru Rodrigezu Albi, zetu Horasiju Roldanu i sinu Fransiske Albe, koja po karakteru nije slična rigidnoj pozorišnoj Bernadi jer je bila vesela i drska, ali nije u tome bila stvar… Federiko (ime), Garsija (očevo prezime) Lorka (majčino prezime) možda nije očekivao da će u mešavini masovnog i ličnog nasilja u haosu predratnog stanja proraditi stare omraze između porodica Garsija, Roldan i Alba…
POTRAGA ZA BRATOM UPRAVNIKA – UBIJ DOJILJU!
Porodice Roldan i Alba orkestrirale su 9. avgusta incident tokom koga je Garsija Lorka ponižen i pretučen u Uerti San Visente. Oni su navodno tražili Gabrijela, brata upravnika imanja. Tvrdili su da je bio među napadačima koji su u selu Askerosa pokušali da likvidiraju žandarma Borovu, nezgodnog čoveka koga je štitila moćna porodica Roldan. Borova se zabarikadirao u svojoj kući, a njegovi zetovi, takođe bliski porodici Roldan, ubijeni su prilikom povratka sa polja.
Prema svedočenju dadilje porodice Fernandez Montesinos, ljudi koji su tražili Gabrijelovog brata nisu bili iz same Granade, već iz doline. Došli su i pretukli Gabrijela, zatim i njegovu majku Izabelu. Gurnuli su je niz stepenice, a onda ih sve postrojili ispred kuće sa namerom da ih ubiju.
“Slušajte, bar mene prepoznajete jer sam vas dojila”, rekla je Gabrijelova majka Izabela. Jedan od napadača, preteći da će ih sve pobiti, odgovori: “Ako ste me dojili, ako sam odrastao na vašem mleku, onda ste za to plaćeni novcem…” Nazvali su senjora Federika pederom i govorili mu svakakve gadne stvari. Takođe su ga bacili niz stepenice i tukli ga. Nisu ništa uradili starom ocu, samo sinu.
Lorkin nećak Manuel, sin njegove sestre Konče i Manuela Fernandeza Montesinosa, tada je imao četiri godine; prisećao se 1978. da je gledao kroz roletne na balkonu kako su muškarci u uniformama izašli iz automobila, zgrabili upravnika Gabrijela, vezali ga za trešnju i počeli da ga bičuju. “Onda, kada su hteli da odu, jedan od njih, koji je bio u uniformi, pitao je mog dedu: ‘Don Federiko, da li biste nam sipali čašu vina?’, a moj deda mu je zalupio vrata ispred nosa.”
DON MIGEL ROZALES I NJEGOVI SINOVI
Na dan kada su tražili Gabrijelovu braću u Uerti San Visente, Federiko je dobio preteće pismo. Neki od prijatelja su dojavili kako su upozoreni da ni ne pomišljaju da idu u San Visente jer je ta kuća pod nadzorom. Suočen sa pretnjama i uvredama, shvativši da mora da zatraži zaštitu i pomoć, Federiko je pozvao mladog pesnika Luisa Rosalesa, sa kojim se družio od 1930. Luis je u maju 1935. napisao zanimljiv esej o Ciganskom romanseru za časopis “Cruz y Raya”. Pridružio se Falangi 20. jula 1936. i učestvovao u zauzimanju radio-stanice u Granadi, organizovao kasarnu za falangiste u blizini drevnog manastira San Heronimo, a zatim je poslat na front.
Iste večeri kada ga je Federiko pozvao, Luis je ubrzo stigao službenim automobilom, sa svojim mlađim bratom Herardom, takođe pesnikom, koji je nosio vojnu uniformu.
Luis je kasnije pričao da su u to vreme samo želeli da zaštite Federika Garsiju Lorku od maltretiranja i uvreda, i da niko od njih nije mogao da zamisli da će biti ubijen – inače bi drugačije odlučili kako da postupe: “Mnogo se toga govorilo tog dana, razmatrale su se razne opcije. Predložena su tri rešenja, od kojih je svako odbijeno iz različitih razloga. Prvi je bio da ga transportujem u crvenu zonu; to sam mogao lako, zaista lako. Uspeo sam da transportujem i druge; nije bilo tako teško. Drugi je bio da ga odvedem Don Manuelu de Falji, ali ova ideja je odmah odbačena: Federiko je imao nekih književnih problema sa njim i nije se osećao prijatno da uznemirava Don Manuela.” To se verovatno odnosilo na Odu presvetom sakramentu, pesmu koja po svom sadržaju nije baš ortodoksna, a koju je Federiko posvetio pobožnom katoliku Falji.
“Odlučio je da ode u moju kuću i tako su i učinili. Istog dana, baš tog dana, došao je u moju kuću, i Federiko je ostao kod mene oko osam dana… U kući mog oca, i sa njegovim znanjem (nisam mogao ništa da uradim u kući svog oca bez njegovog znanja, to je prirodno, zar ne?), nije se samo Federiko krio. Mnogo ljudi se krilo tamo, ne tri, ne četiri, ne pet, ne šest; bilo je nekih večeri u mojoj kući, posebno u početku, kada bi se okupilo više od pet ljudi odjednom”, ispričao je istoričaru Ijanu Gibsonu Luis Rosales 1978.
Ideološka konfrontacija je jedno, a zaštita kuće don Migela trebalo bi da znači nešto sasvim drugo. Migel Rosales Valjesiljos, Luisov otac, vlasnik prodavnice “La Esperanca” koja je gledala na užurbani trg Bib-Rambla bio je bogat i poštovan u trgovačkim krugovima. Prema rečima Luisa Rosalesa, njegov otac je bio protivnik Falange, ali se nije mešao u opredeljivanje petorice svojih sinova – za razliku od njihove majke Esperanse Kamačo. Ona se solidarisala sa stavovima svojih sinova Antonija i Hozea; pre pobune, pomagala im je šivenjem uniformi i oznaka.
Hoze, poznat u Granadi po nadimku “Pepiniki”, proveo je neko vreme u zatvoru i do kraja života ostao veran idealima Falange kojoj se pridružio pre pobune. Antonio Rosales, zvani “Albino”, bio je fanatični falangista za koga su kružile glasine da je pripadao Crnom eskadronu mada Ijan Gibson procenjuje da su to bile lažne optužbe. Migel Rosales, stariji brat je gajio više monarhistička osećanja. Pidružio se falangi nakon izbijanja pobune, ali se hvalisao izmišljajući da je učestvovao u zauzimanju Granade i bio hrabriji od “starih košulja Falangi”.
STIGLI SU AUTOMOBILIMA PODIŽUĆI OBLAKE PRAŠINE
Lorka je već bio kod Rosalesovih kada je grupa koju su predvodila braća Migel i Horasio Roldan, i Ramon Ruiz Alonso, ponovo upala u Uertu San Visente.
Hose Mora Gvarnido u knjizi Federiko Garsija Lorka i njegov svet (Losada, Buenos Ajres, 1958) prenosi da je Manuel de Falja, kada je emigrirao u Buenos Ajres nekoliko godina nakon ubistva Federika Garsije Lorke, rekao: “Bilo je to svođenje ličnih računa i znam ko je to uradio, ali mi savest zabranjuje da ga razotkrijem…”
Istoričar Migel Kabaljero Perez nakon tri godine pretraživanja policijskih i vojnih arhiva u knjizi o 13 poslednjih časova života Garsije Lorke navodi indicije da su pripadnici desničarske porodice Roldan, politički rivali Lorkinog oca, ubedili gradske vlasti da uhapse i streljaju Garsiju Lorku, a da je Ramon Ruiz Alonso, kao što je Ijan Gibson pokazao, u hapšenju Garsije Lorke bio samo koristan idiot.
Naime, čovek iz porodice koja je dugo bila i povezana i sukobljena s Lorkinim ocem – Horasio Roldan, vlasnik novina “Ideal” pod kontrolom novinskog fonda Nacionalnog katoličkog propagandnog udruženja, bio je među civilnim pristalicama pobunjenika i pre nego što je vojska zauzela Granadu. Jedan od njegovih slovoslagača u štampariji je bio Ramon Ruiz Alonso, pripadnik katoličke političke stranke Narodna akcija (AP, Acción Popular).
Prolaze crni konji i jezivi ljudi dubokim putevima gitare (1. dio)
Grupa u kojoj je bio Ruiz Alonso ušla je u Uertu San Visente i pretražila celu kuću. Preturali su po papirima u potrazi za inkriminišućim dokumentima, pa čak i zavirivali u klavir, navodno tražeći tajni radio-predajnik. Nekoliko pretraga je takođe sprovedeno na susednom imanju Tamarit, koje je pripadalo Lorkinom bratu Fransisku Garsiji Rodrigezu.
Duvan je u to vreme bio visoko narastao i kada bi sa ravnog krova videli nekoliko automobila sa falangistima koji su se približavali, muškarci bi se sakrili u duvanu, a žene su ostajale kod kuće i morale da se nose sa njima. “Stigli su automobilima podižući oblake prašine. Kada smo videli stub te prašine, naše duše su počele da tonu u cipele…”, pričala je Lorkina rođaka Klotilda Garsija o tim pretragama.
Kukuruz i duvan oko kuće su bili visoki, pa su se plašili da dođu noću, da neko tamo sakriven ne bi zapucao na njih. Danju su dolazili mnogo puta. Peli bi se na terasu ili na krov i čekali da neko naiđe da bi zapucali na njega. Ponašali su se kao da je kuća njihova pretražujući sve…
“Imali smo velike glinene ćupove (tinajas) pune vode, koju smo nosili u kantama i punili ih do vrha. Čak su se uvlačili u ćupove! Kako se Federiko mogao tamo skrivati?”, pričala je Klotilda Garsija. “Moja sestra je stalno govorila: ‘Nije ovde! Nije ovde! Uđite, uđite, nije ovde!’ Ušli su i počeli da pretražuju. Moj brat se uskoro ženio i doneo je sve sa Kanarskih ostrva za venčanje. Nisu mogli da otvore kofere, brave su bile sigurne, pa su isekli kožu bajonetima, sve uništili. Sve novo, potpuno novo, sve što je doneo za venčanje, bacili su na pod.”
Pošto nisu našli Federika Garsiju Lorku u njegovoj kući, odlučili su da odvedu njegovog oca don Federika Garsiju Rodrigeza. Ruiz Alonso je počeo da preti: “Zar vam nisu rekli da je vaš rođak u kućnom pritvoru i da ne sme da napušta svoj dom?” Otac je i dalje ćutao, ali sestra Konča, bojeći se da će joj odvesti oca, kao što su joj odveli muža, rekla je: “Nije pobegao. On boravi u kući svog bliskog prijatelja Luisa Rosalesa…”
STRAH VAS TERA DA HODATE POLAKO, KAO DA SE NIŠTA NE DEŠAVA
Ijan Gibson nema ni najmanje sumnje da je hapšenje Garsije Lorke 16. avgusta 1936. u kući don Mikela Rosalesa bila zvanična operacija značajnih razmera. Jedan od svedoka koji je to potvrđivao je doktor Rodrigez Kontreras, koji je bio pritvoren. Njemu je vojni istražitelj rekao da je s njegovim slučajem sve u redu i da će u narednih nekoliko dana biti pušten na slobodu. Čuvši to, Rodrigez je zamolio: “U redu, ali pustite me da idem tokom dana, jer neću otići odavde uveče”. Znao je da su one koje su vojni sudovi proglasili nevinima i puštali na slobodu, kada padne veče, ubice iz Crnog eskadrona čekale na zatvorskim kapijama i tamo pored reke Beiro nasrtali na njih i ubijali ih.
Zaista, 16. avgusta u 10 časova pre podne, nalog za puštanje doneli su u zatvor njegov brat i advokat Hose Alvarez de Sijenfuegos i on je u jedanaest napustio zatvor. Dušek na kojem je spavao u zatvoru stavljen je na krov auta. Dok su prolazili pored zgrade civilnog guvernera, izašao je stražar – njegov prijatelj Hose Marija Vijalard Markes, inače stara košulja Falange, prijatelj Valdesa, zaustavio auto, prišao bliže i rekao: “Slušaj, Pene, moraćeš da se vratiš”. “Zašto?” “Naređeno je da se zaustavi ulazak automobila na Trg Plaza Trinidad, ili u ulicu Tablas; odred je poslat da uhapsi onog pesnika Garsiju Lorku, koji je u ulici Angulo u kući Rosalesovih. Naređeno je da se ova oblast blokira, da ni jedan automobil ne može da prođe.”
To svedočenje dr Rodrigeza Kontrerasa potvrdio je Ijanu Gibsonu i Eduard Karetera koji je video gomilu ljudi, stražare sa puškama, od kojih su neki čak bili i na krovovima. “Bio sam uplašen jer sam pomislio: sada će početi da pucaju, nešto će se desiti. Nisam pobegao od straha, ne, nisam pobegao, jer, naravno, strah vas tera da hodate polako, kao da se ništa ne dešava…”
Nastaviće se…
Izvor: Vreme
