Tako ubjedljivo, tako jasno. To ne može da odglumi neko ko duboko ne razumije filosofiju ljudskih odnosa i politike. Oldman me je ”kupio” za sva vremena ovom rolom… Protok scena. Eksplozije u svemiru. Eksplozije u atomima. Niz prasaka u glavi. Sve to prati melodija satkana od perioda zaglušujuće buke i intervala zaglušujuće tišine
Ma strašan film! Gledao sam ga dvije noći za redom. Da, u bioskopu, palio kola, plaćao parking, čekao red za karte i kokice. Prvi put da ga vidim, a drugi put da na miru i sa uživanjem odgledam ono što me oduševilo. A oduševilo me – gotovo sve. Glumci – ne zna se koji je bolji od koga. I to ne neki tek otkriveni talenti, nego pravi izbor velikih zvijezda. Priča, odnosno radnja samog filma, bolje reći – protok scena, plijeni pažnju. A priča u smislu tema, splet univerzalnih ljudskih dilema, prikazan osjećajno i blisko. Elem, ko mi nešto kaže loše o Holivudu, preko ovog filma ću mu dokazati da pojme nema. Jer, ovo je pravo umjetničko djelo, za maksimalnim stvaralačkim patosom umjetnika, i pokrenutom lančanom reakcijom najdubljih emocija.
Kilijan Marfi nikog ne ostavlja ravnodušnim. Meni je do preksinoć bio izuzetno antipatičan i pojavom i nastupom. Ali sad me pridobio načinom na koji je pred nas izveo haotičnog i nadahnutog genijalca, posvećenika u svoju ideju, potpuno nespremnog za laži i podmetanja ovoga svijeta. Još jedna antipatična faca preda mnom se preporodila. Met Dejmon.
Genijalno iscrtan ambiciozni, jednosmjerni a opet časni oficir. Pa onda R.D. Džunior !! Lako je glumiti negativca koji slama srca, nekog hrabrog bandita, ili zgodnog otmičara, ali ajde majčin sine odglumi pravu moralnu splačinu, ako si glumac pravi. I da ne nabrajam. Trajalo bi dugo dok bih došao do ”zvijezde večeri”: Geri Oldman u ulozi Harija Trumana predsjednika SAD. Mislim, neprevaziđeno. Pogotovo što ga znamo od likova iz dalekog svemira ”Peti element”, preko Drakule i Li Osvalda, do psihića likvidatora u ”Profesionalcu”. I poslije svega toga da se ”pretvori” u zatupastog moćnika, bez emocija i vidika koji ne ide dalje od sopstvenog nosa, i koji sa naučnim genijem razgovara kao sa svojim portirom.
Tako ubjedljivo, tako jasno. To ne može da odglumi neko ko duboko ne razumije filosofiju ljudskih odnosa i politike. Oldman me je ”kupio” za sva vremena ovom rolom… Protok scena. Eksplozije u svemiru. Eksplozije u atomima. Niz prasaka u glavi. Sve to prati melodija satkana od perioda zaglušujuće buke i intervala zaglušujuće tišine.
Pustinjska dosada i iscrpljivost kancelarija, sudnica i kabineta, naspram bajkovitih i životnih predjela pustinje. Unutrašnja refleksija, neponovljiva erotika, karakterni dijalozi… i ta strašna, crna, nijema, demonska bomba. Bomba koju na vrh tornja penje isto tako tamna muzika, koja kao da dolazi iz samog pakla. Priča. Bezbroj priča. Od onog ljudskog povjerenja, prijateljstva, ljubavnog zanosa i izdaje… preko genijalnog odsustva sa zemlje i arhimedovske predanosti ”svojim krugovima”… do okrutne igre moćnika koji ne znaju za drugi način ophođenja prema stvaraocima, do smišljene upotrebe i krajnje zloupotrebe njihovog rada.
I na kraju, film kao vizuelna umjetnost, ne može biti veliki bez velikih scena. Onih koje se pamte, a koje moraju biti istovremeno i monumentalne i ”lake” za gledanje, pamćenje… Jedna od takvih je i ona u kojoj Anštajnu leti šešir sa glave, dok kraj jezera priča sa Openhamjerom. Reklo bi se prizor na samom rubu epizode i nekog bitnog značenja, ali to je amblem, zaštitni znak ovog umjetničkog djela. Dva pustinjaka, dva podvižnika nauke, sami naspram prirode, moćni da svojim pronalscima pokrenu cio jedna novi svijet, novu civilizaciju… a nemoćni da iskontrolišu jedan dašak vjetra, a kamoli lanac posljedica koji će se pokrenuti kada jedan genijalni izum, iz ruku zanesenjaka pređe u ruke umišljenog moćnika.
Oliver Janković
