“Oprostite, jeste li vi svešteno lice? I nije mi baš neko pametno pitanje. Naravno da jeste svešteno lice, dok nosite tu crnu odoru na sebi” – govori mi djevojka u ranim dvadesetim godinama, dok sjedimo na galeriji autobusa koji u jutarnjim časovima juri u pravcu Budve. Ubrzo se ispostavlja da je njeno nespretno pitanje bilo samo povod da započne razgovor sa mnom, budući da je odmah krenula da mi priča svoju životnu priču. Rođena je i odrasla u malom mjestu, u unutrašnjosti Srbije. Studira u Beogradu. Fakultet joj ne ide onako kako je zacrtala jer mora da radi više poslova kako bi platila školarinu i imala za pristojan život u srpskoj prijestonici.
Ljeti već tri godine radi na primorju, obično u noćnim klubovima i drugim mjestima na kojim, kako kaže, atraktivnije djevojke mogu pristojno da zarade. U jednom od klubova je i upoznala momka koji ima životnu priču sličnu njezinoj. Isto je iz malog mjesta kao i ona. I njega je još kao dječaka napustila majka. Poput nje i njega su odgojili otac i djed. Zbog toga su jako brzo postali najbolji prijatelji. Već je više puta boravila kod njega kući, upoznala mu oca i dugogodišnju djevojku, koja mu je od skora i vjerenica. Međutim, kada je prije dva mjeseca on bio kod nje, jedne noći su malo više popili i, kako kaže, učinili ono što nipošto nisu smjeli. Od tada joj se ne javlja i ne odgovara na njene poruke. Prije nekih desetak dana je saznala i to da je ostala trudna!
“Prva reakcija na to je bio plač i očajanje. Međutim, kako su dani odmicali počela sam da to prihvatam i da se sa tim relativno dobro nosim. Problem je što mi se on i dalje ne javlja. Preksinoć sam se dopisivala sa njegovom djevojkom i saznala da je počeo da radi u jednom budvanskom hotelu. Odmah sam odlučila da pođem za Crnu Goru kako bi se nas dvoje konačno suočili”. Nakon ovih riječi je uzdahnula i nekoliko trenutaka odćutala, da bi mi rekla sledeće:”Ja popove često ne razumijem kada nešto pričaju. Želim da saznam više o svojoj vjeri i dosta pretražujem po internetu i slušam govore i besjede popova i monaha. No, mnogo šta ne shvatam. Njihov spoljni izgled je savremen i pristojan, ali rečnik , način obraćanja i ton kojim govore je iz sedamnaestog vijeka.
Međutim, ono što sam dobro razumjela i prihvatila je to da je abortus veliki grijeh. Takođe, nikad mi se nisu dopadale feminističke priče o tijelu koje je samo moje, pa, valjda, zbog toga imam potpuno pravo da ubijem plod u svojoj utrobi. Ja ću svoje dijete neizostavno roditi i zadržati! I nemoj da misliš da ja želim da rasturim vezu mog druga sa svojom vjerenicom i da ga preotmem! On je otac i red je da to sazna, pa, makar i ne želio da učestvuje u odgoju djeteta. Moji ako me kući prime – primiće me. Ako ne, odgojiću ga sama. Ja sam ti tri S – snažna, svoja i samostalna. I znam da to mogu da postignem! Radiću ovdje u Budvi sve dok ne bude počeo da mi se primjećuje stomak.
Sve ove godine sam radeći ostavljala ponešto sa strane. Izračunala sam da imam dovoljno da u svom gradu iznajmim garsonjeru i živim godinu dana. Nakon toga ću bebu voditi u jaslice i naći posao” . Dok sam je slušao, razmišljao sam o tome kako je mladim ljudima dok maštaju o svojoj budućnosti sve logično i lako ostvarivo! Nema tu prostora da se predvide neka iskušenja i lošije okolnosti. Jednostavno – dva i dva su četiri i ne može nikako biti drugačije. Sa druge strane, prijatno me je iznenadila njena hrabrost, odlučnost i činjenica da se jako brzo sabrala, te napravila čitav jedan plan kojeg će se držati.
Ubrzo smo stigli na autobusku stanicu. Insistirala je da sama nosi svoje torbe, odbivši moju i kondukterovu pomoć. Dok smo se pozdravljali, rekla mi je sledeće: “Vidim da te je moja priča zabrinula i pomalo rastužila! Ali ne brini ti za mene! Već sam ti rekla da sam ja tri S”… Međutim, nakon nekoliko pređenih koraka, naglo se okrenula i plačnim glasom mi je rekla da se molim Gospodu za nju.
Potom je, sa očima punim suza, prošla pored grupe smiješno obučenih Ukrajinaca iz čijih se usta širio zadah jeftine votke, a koji su nedolično zagledali njeno tek ljetnom haljinom prekriveno tijelo. Zatim je morala da se mimoiđe sa povećom grupom penzionera, koji su baš to jutro u zajedničkom aranžmanu nekuda išli. Na klupi unutar stanice, sjedjela su dva Turčina i nešto joj neprilično dobacivali na njihovom jeziku. Kada je konačno izašla vani, na nju su se stidljivo počele spuštati prve kapi kratkotrajnog pljuska. No, ona je svejedno nastavila da snažno korača prema hotelu u kojem se nalazio otac tek začetog djeteta. Nastavila je da korača u neizvjesnu budućnost, u kojoj joj samo Gospod može biti pravi i iskreni pomoćnik. Nek je On i ukrijepi i daruje joj snage da istraje u svom naumu da rodi i pravilno odgoji svoje dijete!
Đakon Pavle Lješković
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
