Milo Đukanović i DPS istrpjeli su niz izbornih poraza u okviru kojih je od njihove uzurpacije oslobođen veliki i slavni Nikšić i bitkom od prije sto godina proslavljeni Mojkovac, a pobjede demokratskih snaga potvrđene su u drugim gradovima. Ipak, Đukanović je u međuvremenu uložio značajan strateški trud da njegova partija ne bude usamljena na listi gubitnika. U tom smjeru je preduzeo dva ključna strateška poteza. Prvi potez je bio udar na bivšeg ministra pravde (ne zaboravimo da je poslaničko pitanje o Srebrenici postavljeno iz klupa DPS). Rezultat je bio kratkotrajni povratak DPS u orbitu odlučivanja i uspostavljanje modela po kojem nova vlast nije gadljiva na njihove glasove. Drugi potez je bio Belveder i rast ekstremizma, što je oslabilo rejting DPS-a ali je izazvalo i ozbiljnu pođelu u vladi. Par mjeseci kasnije ova podjela i kriza produbljene i drugim razlozima, dovele su do pada vlade istim modelom koji je upotrijebljen u smjeni Leposavića.
Za to vrijeme Krivokapić ne samo da nije jačao svoj blok, već su njegovi odnosi sa većinom dodatno pogoršavani (iz oba smjera). Krivokapić je, izvjesno, izašao kao poraženi. Ali, ovdje treba izvući i jedan zaključak. Ko god se bavi politikom, a nalazi se u parlamentarnoj većini, i slavi pad vlade dok je Milo Đukanović još uvijek predsjednik države, manji je političar i veći gubitnik i od samog Krivokapića.
Luka Radonjić
Izvor: Fejsbuk
