Poslanik i predsjednik političke partije Milan Knežević u svom reagovanju nastavlja da Mitropoliju tretira kao političkog konkurenta, što je duboko pogrešno i štetno upravo po dobrobit onih u koje se g. Knežević zaklinje – Srpsku pravoslavnu Crkvu i srpski narod. No, to je njegov izbor i neka se nosi sa time. Ukratko se, međutim, valja osvrnuti na njegove tvrdnje.
Posljednje saopštenje Mitropolije, a na koje se osvrće g. Knežević, objavljeno je, kao uostalom i stotine saopštenja prethodnih decenija, onako kako su u Mitropoliji izabrali oni koji o tome odlučuju. To svakako ne čini niko u svoje ime i po svom nahođenju. Našu praksu nećemo mijenjati zbog smutnji u javnosti koje tim povodom stvara g. Knežević. Razlog više da saopštenje nije lično potpisano je činjenica da g. Knežević u svojim nastupima nije pomenuo imena, već je optužio neodređeni broj sveštenika za saradnju sa švercerskim lobijem i manipulisanje blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem. U saopštenju Mitropolije se problematizuju upravo takve optužbe. U tome nema ličnih animoziteta niti političkih kvalifikacija. Što se tiče njegove opaske o tome koliko se i o čemu Mitropolija (i to baš tako potpisana) oglašavala, to je poznato najširoj javnosti. Njegove tvrdnje o tome da je propustila nekoliko konkretnih povoda, jednostavno nisu istinite, što je vrlo lako provjeriti.
Mitropolija crnogorsko-primorska: Reagovanje na tvrdnje poslanika Milana Kneževića
Nije moguće, kao što čini g. Knežević, zastupati tezu da u crkvenim krugovima u Crnoj Gori postoji plan da se ruši kanonsko jedinstvo Srpske pravoslavne Crkve, a istovremeno iskazivati poštovanje prema mitropolitu Amfilohiju, s obzirom na to da je upravo on, od tvoraca tih kleveta, prvooptuženi za saučesništvo u tom planu. U Crnoj Gori nije postojao nikakav zavjerenički plan razbijanja jedinstva Srpske Patrijaršije, makar ne među sveštenstvom i vjernicima. Oni koji su takav plan imali, upisali su ga u svoje, još uvijek aktuelne, partijske programe. Kad su htjeli da ga realizuju, naišli su na odlučan i jedinstven otpor, kako sveštenstva, tako i vjernih, na čijem je čelu upravo bio blaženopočivši mitropolit. Navodno učešće sveštenika u planu razbijanja Srpske pravoslavne Crkve je izmišljotina. Čija i zbog čega, ostaje da se vidi. Najvjerovatnije zbog obračuna sa mitropolitom Amfilohijem, čije zasluge i nasljeđe njegovi protivnici nisu mogli drugačije da okrnje. Te klevete su se, nažalost, proširile i u njih se, očigledno, upetljao i g. Knežević. Kao neko ko je žrtva klevetničkih optužbi, koje su rezultirale sudskim postupcima, držimo da bi morao da bude pažljiviji kad nekoga optužuje na osnovu krajnje sumnjivih i neprovjerenih glasina. U ovoj priči, kao i u njegovoj, takođe postoje naredbodavci i kontrolisani tužioci, ali i lažni svjedoci “sinđelići” i “velimirovići”, koji su u kreiranju te nečasne konstrukcije učestvovali iz koristi, zbog moralne pokvarenosti ili iz straha.
Sigurni smo da g. Knežević ne želi da ova njegova kampanja liči na ono gonjenje koje je sprovodio bivši režim, ne birajući riječi i podmetanja da ocrni lik Crkve pred javnošću. Ne želimo da vjerujemo da to radi sa takvim namjerama. Međutim, ovo što je dosad činio u vezi sa ovim pitanjem predstavlja obični senzacionalizam i tabloidizaciju na štetu Crkve.
S obzirom da je sam g. Knežević izjavio da prikuplja dokaze i da će imena saopštiti kad, po njemu, oni budu ”stopostotno” pouzdani, tražili smo od njega da se okani javnog suđenja i presuđivanja i da te dokaze uvede u formalne okvire, preuzimajući tako punu odgovornost za svoje riječi i postupke. Taj poziv ponavljamo i ovom prilikom. Ukoliko to ne učini, svaka dalja javna prepiska sa g. Kneževićem na ovu temu postaje besmislena i bespredmetna, te zbog toga u njoj više nećemo učestvovati.
