Sve veliko i značajno u istoriji Crkve nosi istovremeno i svjetlost vaskrsenja ali i muku raspeća. Tako pomiješanu žuč i med morala je izgleda da ponese i čaša kojom je Gospod blagoslovio ustoličenje novog mitropolita na Cetinju. Ako tome dodamo da gotovo nijedan crnogorski vladika nije proveo vrijeme svoje službe bez velike muke od svojih najbližih – onda sjenka koju ste pomenuli nije bačena na svečani čin. Ta sjenka je sjenka krsta Gospodnjeg, i mi stojimo pod njim svi. Čekajući buduću pobjedu mira i ljubavi”, rekao je mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko brdski i skenderijski, egzarh sveštenoga trona, gospodin Joanikije, odgovarajući na pitanje da li su izgrednička dešavanja na Cetinju mogla baciti sjenku na tako značajan i važan čin za cijelu Crnu Goru kao što je ustoličenje mitropolita.

Kako tumačite podršku predstavnika bivše vlasti, ali i sadašnjeg predsjednika države izgrednicima na Cetinju?
– Tumačim je kao zloupotrebu, prizemnu i kratkovidu, zakonitog vjerskog čina u političke svrhe, do te mjere da su ti političari prošlosti, radi očuvanja svojih doskorašnjih pozicija, bili spremni da zakrve najrođeniju braću. Bogu hvala, to im nije uspjelo.
Ako neko pita da li je Crkva vinovnik nemira, da li je ona uzrokovala sukobe nekim svojim insistiranjem – ja odgovaram: naše crkveno ustoličenje (način i mjesto njegovog održavanja) spada u ljudska i vjerska prava zagarantovana Ustavom ove zemlje i svim relevantnim međunarodnim konvencijama, a blokada puta i napad na policiju je nešto što sankcionišu zakoni svih demokratskih zemalja. Uvjeren sam da smo insistiranjem na cetinjskom ustoličenju upravo branili i odbranili – državu Crnu Goru i njen poredak.
Vjerujete li da se stanje u Crnoj Gori može vratiti na staro, odnosno da ponovo bude NJegoševa luča?
– Crna Gora ide naprijed, ka Hristu, ka pobjedi dobra nad zlom, ka vaskrsenju ljubavi. U skladu sa Božijim riječima: „Novo vino u mjehove nove”. To je u skladu sa Njegoševim amanetom Crnoj Gori. Bog će pomoći da tako bude.
Sada, kao visokopreosvećeni mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske, kojim potezom započinjete svoju misiju?
– Prizivam Božiji blagoslov na sve ljude dobre volje, na svako biće i stvorenje. To je moj početak i suština moje službe. Da podsjetim na blagoslov Svetog Petra Cetinjskog da moramo živjeti kao braća.

I njemu su, Svetom i Božijem čoveku, blokirali put – pa nije prestajao da radi na bratskoj slozi i pomirenju. Onda ni ja nemam drugoga ni boljega puta nego da se, koliko je u mojoj moći, a uz Božiju pomoć, ugledam na njega.
Kažete da je i čast i obaveza tron na koji ste sjeli, da ćete nastaviti putem kojim je krenuo blaženopočivši mitropolit Amfilohije…
– To je nesumnjivo put Gospodnji, i put Božijih ugodnika. Čast – u smislu učešća u jednom velikom zajedničkom dijelu predaka i potomaka, dijelu koje nema granicu ni u prostoru ni u vremenu. A obaveza da se plamen toga dijela ni na koji način ne ugasi, nego da u ovom vremenu obasja svaki kutak i svaku dušu.
Može li se raspolućena Crna Gora ponovo ujediniti i koji je to stožer oko kog se treba sabrati?
– Gospodnja molitva da svi budu jedno predstavlja univerzalni poziv i zadatak za sve hrišćane. Ona naročito danas u Crnoj Gori ima svoje duboko egzistencijalno značenje, ali ne treba zaboraviti da to nije nikakav program niti agenda zemaljskih udruženja. To je molitva Nebeskom Bogu Ocu. On jedini može da uspostavi to jedinstvo, a na nama je da dajemo primjer jedni drugima kako to jedinstvo želimo, i kako je, samim tim, moguće.

Unutrašnja raspolućenost Crne Gore traje vjekovima, od davnih i novijih dinastičkih sukoba, pa preko nedoumica u pogledu orijentacija ovog naroda između različitih ideoloških pravaca… I tako sve do danas.
Vjerujem da su nam te nedoumice date kako bismo odrastali, kako bi sazrijevali i bili bolji.
Na krilima veličanstvenih litija izvojevana je sloboda i odbranjena Crkva. Kuda sada Crkva ide?
– Idemo putem ka Zemlji obećanoj. A tu mislim na Carstvo nebesko. Ono je pred nama, ali istovremeno i u nama. To je biblijski put. Istorija se ne ponavlja, ali istorijski obrasci – vrlo moguće. Mi smo tokom litija, simbolički rečeno, prešli Crveno more i izašli iz svojevrsnog ropstva. Ne bih kvalifikovao političke sisteme prošlosti, ali samo konstatujem da smo decenije proveli u jednopartijskom režimu. Pred nama nije kraj istorije, nego mogućnost da nastavimo putem slobode. Ovde mislim na veće ljudske slobode, slobode ljudi da se vrate Bogu i blagoslovenom životu. Taj izazov nikad ne gasne. Ako se vratimo na poređenje sa biblijskim zbivanjima – moramo biti oprezni, jer dug je i mukotrpan bio put Božijeg naroda, od obala mora do Zemlje obećane. Ali i na tom putu Bog je uvijek bio uz ljude koji su vjerovali u njega.
Da li ćete se zalagati da se veronauka uvede u crnogorski školski sistem kao izborni predmet?
– Nema sumnje da pravo na vjeronauku spada u osnovna ljudska prava i prava djeteta na takvu vrstu obrazovanja.

Kao što je izvan svake sumnje da se Crna Gora ubraja među svega nekoliko evropskih zemalja koje nemaju nikakav oblik vjeronauke u svojim školama. A riječ je o zemlji sa bogatim vjerskim nasljeđem čija je kultura i istorija prožeta vjerom. Mislimo poglavito na tri tradicionalne vjere u Crnoj Gori pravoslavnu, rimokatoličku i islamsku.
Iz ovih premisa jasan je zaključak da je naša obaveza da se zalažemo u pravcu uvođenja vjeronauke. Bilo bi dobro da prethodno imamo saglasan stav svih vjerskih zajednica u Crnoj Gori po tom pitanju.
Sa Cetinja ste poručili da se, poštujući državu i njene institucije, nećete baviti stranačkom politikom niti se poistovećivati sa bilo kojom partijom. Da li to uvjerenje dijeli i sveštenstvo, jer je sve prisutnije mišljenje da je umjesto zavjetnih knjiga uzelo programe pojedinih političkih partija?
– Apsolutno je to uvjerenje cijelog sveštenstva. I to nije predmet samo nekih želja niti nagađanja, nego smo to uvjerenje mogli da vidimo tokom pomenutih litija, kada je sveštenstvo naše Crkve uspješno vodilo narod u tim svojevrsnim građanskim protestima, i to na način da je odolelo iskušenjima raznih političkih uticaja na samu koncepciju i krajnji cilj litija.

Vidim, svih ovih dana, da narod ima povjerenja u naše sveštenstvo i u njegovo vršenje isključivo i prije svega – crkvene, jevanđelske misije.
Vjerujete li da će crnogorski premijer Zdravko Krivokapić potpisati usaglašenu verziju Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Beogradu?
– Nema razloga da u to ne verujem.
Rekli ste na ustoličenju na tron Svetog Petra Cetinjskog: „Nisam došao da mi služe, nego da služim”.
– Da, to sam rekao, i to jeste osnovni smisao pastirske i episkopske službe. Ugledanje na Hrista koji je prvi te riječi izgovorio, kao obrazac roditeljskog, bratskog i ljudskog odnosa među nama.
Izvor: „Politika“