Crkva je postala prilično otporna na svakodnevni, nažalost, nekažnjivi govor mržnje od jednog dijela crnogorskog društva. Posljednjih sedmica svjedočimo nešto drugačijem govoru o Crkvi, takođe nedobronamjernom i sa adrese od koje to Crkva ne očekuje.
Nakon nekoliko kraćih neprimjerenih objava u kojima je Crkvu javno pozvao na ovakvo ili onakvo djelovanje, i to na način kao da u njoj vidi kakvog političkog konkurenta, a ne zajednicu koju zove svojom Crkvom, Milan Knežević je otišao i korak dalje. Uzgred budi rečeno, čini se da je njegov rječnik prema majci Crkvi postao mnogo oštriji nego što je prema političkim protivnicima. U dva svoja intervjua u dva dana govori o svojim razgovorima sa blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem u izbornoj 2020. godini, o kojima je ponešto i ranije saopštavao. Ono što, međutim, predstavlja novinu su njegove pretpostavke, koje u tim intervjuima ponekad saopštava gotovo kao dokazane činjenice da su motivi njegovih određenih neslaganja sa mitropolitom ustvari proizvod manipulisanja mitropolitom od strane lobija švercera cigareta i njihovih saradnika sveštenika, čija imena još utvrđuje. Veli gospodin Knežević da još prikuplja dokaze, pa će izaći u javnost sa imenima tih saradnika. Dodaje i da je bolje da ga niko ne vuče za jezik jer, kao bivši predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost, ima saznanja koja bi mnogima mogla da ”okrnje oreole”. Nema nikakve sumnje da ovakve Kneževićeve napade i insinuacije podržava isključivo anticrkvena javnost u Crnoj Gori, čija je politika doživjela izborni poraz u avgustu 2020. godine.
Nazivajući mitropolita Amfilohija časnim i čestitim, ipak ga omalovažava tvrdnjom da je bio sklon tome da se njime manipuliše. Zar nije besmisleno tvrditi da bi ikakvi strani agenti, pravi ili lažni mogli uticati na viđenje crnogorske društveno-političke scene čovjeka koji je bio njen vrlo prepoznatljiv učesnik već trideset godina unazad od trenutka koje nam Knežević opisuje?!
Kneževićev rat sa Mitropolijom
U zajedničkoj borbi protiv jednoumlja, šovinizma i crkvofobije bivšeg režima oličenog u DPS i partijama slične ideologije, Milan Knežević, ali i mnogi drugi, podnijeli su određene žrtve. Toga nije bilo pošteđeno ni sveštenstvo i monaštvo.
Ova plemenita borba za slobodu je svoj vrhunac našla u otporu prema diskriminatornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, kojim je režim htio da Crkvu pokori, oduzimajući joj identitet i imovinu. Društveno-politički aktivizam Mitropolije i ostalih episkopija Srpske pravoslavne Crkve u Crnoj Gori u to vrijeme je imao za cilj da se taj zakon promijeni, te da se građanima Crne Gore udahne osjećaj slobode i nade da je moguće pravednije i uređenije društvo. Ista ta namjera je bila utkana i u sve razgovore sa tadašnjim opozicionim političkim akterima. Ni tada ni danas, Crkva nije imala viziju crnogorskog društva kojim bi se rukovodilo iz crkvenih sabora, kakvi su bili oni u Podgorici i Nikšiću 2019. godine iz kojih su se kasnije rodile litije. Naprotiv, smatrali smo da su političke promjene bile neophodne da bi odgovarajući politički forumi i institucije donosile odluke koje su korisne i za moralni i za ekonomski napredak građana Crne Gore. Nikakvih drugih političkih ili ideoloških predumišljaja nije bilo.
Ne treba valjda trošiti riječi na objašnjenje da ta borba Crkve svakako nije imala za svoj cilj preuzimanje šverca cigareta. U tom smislu Knežević obmanjuje javnost i ništa ne znači njegovo ograđivanje da se radi ”o dijelovima i djelićima Srpske pravoslavne Crkve” jer tvrdi da su ti navodni lukrativni interesi na kraju prevladali u Crkvi, i to na način što njegova koalicija nije ušla u Vladu. Ne pominje, pritom, javno saopšteni stav jednoga od političkih subjekata tadašnje parlamentarne većine o tome da je za za tu partiju mjera kompromisa ekspertska Vlada bez ulaska u nju koalicije čiji je jedan od lidera bio Knežević. Za to nisu odgovorni ni mitropolit ni oni koji su njime navodno manipulisali.
Milana Kneževića podsjećamo na evanđelsku riječ: ”Ko pretrpi do kraja, taj će se spasti.” Sopstvene političke i lične zasluge u borbi protiv društvene nepravde može da okrnji samo on sam, upravo ovakvim odnosom kojem sada svjedočimo.
Na kraju, pozivamo Milana Kneževića da sve one dokaze koje sakuplja protiv sveštenika što prije dostavi nadležnim organima da ih oni ispitaju, prije nego počne javno da sudi i presuđuje. Uostalom, mnogo je časnije pred ljudima i ispravnije pred zakonom, pokrenuti takve postupke, pa neka državni organi hapse, optužuju i presuđuju, nego po medijima blatiti i prozivati. Jedno je sigurno, Crkva neće ometati nikakvu istragu pokrenutu po osnovu bilo čijih optužbi na njen račun, pa makar dolazile i od onih koji joj se zaklinju na vjernost i odanost.
