Dijalog, dakle, ne postoji, a ućutkivanje onoga drugoga koji ima nešto da kaže ide istom kolotečinom kojom su upravo žene ućutkivane u svakoj prilici. Pravo na abortus je regulisano zakonom i oko upisanog nema pogađanja. Eto, u to pravo nije dirala ni ona bivša vlada optužena za klerikalizam, pa izvjesno nije u moći da dirne ni „svemoćni pop“ Gojko Perović. Problem, međutim, i nije u povredi ili oduzimanju prava nego u imanju stava, u nasušnoj potrebi da razgovaramo kao ljudi koji su usput žene ili muškarci.
Ovo nerado pišem jer, svjedoci ste, u Crnoj Gori ne postoje uslovi za dijalog u vezi sa abortusom. Nerado, ali ne zbog straha i osude onih do čijeg mišljenja mi zaista nije stalo, nego zbog opšte, mučne „gluvoće“ na tu temu koja je nametnuta i nekako ravna samo onom nekadašnjem bahatom raspinjanju svake žene koja je o tome makar i šaputala kao o svom pravu. Rijetke javne rasprave, poput one od sinoć na javnom servisu, unaprijed se, međutim, pokušavaju obesmisliti uvredljivim i kalašturskim skandiranjem ili poricanjem prava da se o abortusu izjasni bilo ko nemateričan i nematričan. A matrica je jasna – navodni krik slobode vješto upakovan u pravo da odlučujemo o svom tijelu. Tako se od ćutanja ogromne većine i izbjegavanja „neprofitabilnih“ tema, u galopu stigne do primitivne glasnosti i rike „udruženja“, koja predvode uglavnom političke aktivistkinje. One, tako, abortus doživljavaju kao privatnu i intimnu stvar žene, a ženu, valjda, najusamljenijim bićem na planeti zemlji.
Samodovoljnost žene ili muškarca u donošenju najtežih odluka je ovovremeno bolesno otuđenje, neka vrsta projektovanog šizoidnog cijepanja čovjeka kao bića koje ima za cilj da istakne razliku između dva pola do besmisla kako bi je, odmah potom, u svakoj drugoj stvari i tvari potro do bljutavosti. Imamo pravo, dato nam je po Božijim i savremenim zakonima, da odlučujemo o svom tijelu. Ovdje se, međutim, ne radi samo o svom nego i o tijelu drugoga, ne samo o svom nego i o fetusu, o životu čovjeka. Kao i svako pravo i ovo je ograničeno jednakim pravom drugoga.
Sloboda muškarca ili žene da odlučuju o sebi nije i ne može biti nezainteresovana za opštu slobodu. Začeće nije bolest pa da svaka jedinka ponasobom ima pravo da odluči hoće li da se liječi ili ne. Čak ni u takvim stanjima ne postoji uvijek pravo čovjeka da odluči sam. Suvišno je, dakle, raspravljati o tome je li u pitanju lično pravo ili nije. Ništa što se tiče dvoje ljudi, a na kraju i trećih – cijelog zdravstvenog sistema, nije samo i isključivo naša stvar. Lično pravo je, recimo, mišljenje, pod uslovom da se garantuje to isto pravo svakom drugom čovjeku. Začeće pak nije mišljenje nego konkretno činjenje, dakle, upotreba slobode ili onaj njen krajnji oblik zloupotrebe.
Crkva nije zajednica pastuva nego slobodnih ličnosti koje promišljaju život, vole, mrze, kaju se i ne kaju, vesele se i tuguju. To je zajednica grešnih u kojoj se biva dobrovoljno i dobrovoljno istupa. Užasno je, dakle, što „aktivistkinje“ pitanje abortusa prenose na polje obračuna sa Crkvom, i to pravoslavnom, namjerno „zaboravljajući, da sve tri tradicionalne konfesije imaju vrlo sličan pogled i stav o ovoj temi.
Potpuno je normalno da moralna dilema, etičko pitanje sui generis, bude dio crkvenog bića – o životu je riječ, a to je gotovo cijela misija Crkve i Hristove žrtve. Pokušaj da se ućutka taj stav je satanistički, ali i to pravo, odnosno, sloboda su nam dati – čovjek je slobodan da bira i da odgovara za izbor. Agresivnost, pa skoro i vrsta krvožednosti, prema svešteniku koji je pozvan da saopšti stav najsličnija je onom simboličnom spaljivanju knjiga koje uvijek prethodi spaljivanju ljudi.
Vulgarnost argumentacije preporučena je s neke adrese „aktivistkinjama“ kao oružje protiv javnog morala. „Dalje ruke od moje materice“, „ne diraj moje jajnike“, „šta misliš o kontracepciji pope“ ili „abortirajmo svetosavlje da bi se porodila sloboda“, vulgarne su mantre agonične svijesti u kojoj su prirodna i Božija različitost žene i muškarca izdignuta na nivo dviju vrsta među kojima nema komunikacije, ali, eto, nekako ima začeća, posebno neželjenog. Je li upečatljiva poruka „dalje ruke od moje materice“ poruka smisla i ljubavi, ili je to poruka apriornog odbacivanja svakog muškarca koji nije ginekolog, naravno, u aposteriornom kajanju?
Dijalog, dakle, ne postoji, a ućutkivanje onoga drugoga koji ima nešto da kaže ide istom kolotečinom kojom su upravo žene ućutkivane u svakoj prilici. Pravo na abortus je regulisano zakonom i oko upisanog nema pogađanja. Eto, u to pravo nije dirala ni ona bivša vlada optužena za klerikalizam, pa izvjesno nije u moći da dirne ni „svemoćni pop“ Gojko Perović. Problem, međutim, i nije u povredi ili oduzimanju prava nego u imanju stava, u nasušnoj potrebi da razgovaramo kao ljudi koji su usput žene ili muškarci.
Ne! Primitivizmom i narativnim šokom, vitlanjem reproduktivnim organima kao mačugama, jedno etičko i psihosomatsko pitanje prve vrste, prosto se izmješta na prvu liniju fronta, tamo negdje oko Mariupolja, gdje su svi zli s one strane rove, a svi dobri na ovoj strani. Jedan od najuspješnijih američkih predsjednika u drugoj polovini XX vijeka Ronald Regan svojevremeno je izjavio: „primjećujem da su svi koji su za abortus rođeni“! Reklo bi se da se tu nema šta dodati. Svakako „aktivistkinje“ bi imale koječega prigovoriti ali čemu kad Regan nije bio pop? Aksiološka dimenzija jajnika ili testisa nikada nije bila presudna dok politički aktivizam nije zajahao na posebnim pravima muškaraca i žena. Problem nije riješen već su žene samo dobile nove ugnjetače – umjesto prostih i prostatičnih muškaraca šikanu i gonjenje preuzele su grupice „skojevki“ koje u imanju ili nemanju materice vide ključnu razliku i isključivost prava. Svi živi i mrtvi ljudi i ljudići ovoga svijeta svjedoci su, međutim, jedinog zajedničkog zavičaja od onda do danas – materice iz koje naš život jeste. Zar je ta činjenica nebitna i zar nije očigledan razlog da se moramo razumjeti. Pravo na taj zavičaj je neotuđivo, a nikad nije upisano ni u jednom Ustavu. Neotuđivo je i popovima i skojevcima, svakome živorođenom i mrtvorođenima. Zato je nenormalno prijetiti zavičajnošću ili insistirati na posebnosti.
Dalje ruke od našeg zavičaja.
Goran Danilović
Izvor: Fejsbuk
