21. maj je praznik podjela. Neko ga slavi veselo, a neko kao uspomenu i opomenu na to – kako je i zašto je ovo ludilo poprimilo razmjere ovakve netrpeljivosti
Neću reći ništa novo ako konstatujem da se društveno-politički život stanovnika Crne Gore ( Zete, Duklje ) temelji na diobama oko osnovnih civilizacijskih vrijednosti – čitav milenijim unazad. Te muke Vojislavljevića između Vizantije i Zapada, te rasprava Nemanjinih sinova Vukana i Stefana – na istu temu. Pa Petrovići i Radonjići. Pa bjelaši i zelenaši….itd…itd. Komunizam bješe konzervirao sve te naše unutrašnje diobe pa smo kao stanovnici SR Crne Gore, a u sklopu šire jugoslovenske integracije… živjeli jedan ideal…ispostavlja se – neraealan. Uslijedilo je vrijeme raspada tog ideala, ali i raspada oklopa koji nas je čuvao od identitetskih provalija….
Imali smo kolebanja tokom 90-tih u toku kojih je jedna te ista partija bivših komunista prošla kroz sve faze istok-zapad orjentisanja… od postrojavanja pred DDR liderom krajem 80-tih do evropskih inregracija krajem 90 -tih. Ta avantura nije bila vođena nikakvim dubokim vizijama ni promišljanjem teme šta je najbolje za same građane. Nego uskim sebičnim interesima elite na vlasti. Ta elita je u jednom momentu, prije 20-tak godina krenula u proces državnog osamostaljivanja – kao u politički izlaz iz nagomilanih opasnosti po sopstvene fotelje. Tada je bilo jasno da protivnika takvog političkog epiloga ima dovoljno da se zemlja značajno podjeli – ali, koga briga? Idemo do kraja.
I za neke manje važne teme referendumska kampanja preporučuje rezultat sa jasnom većinom, kako bi sprovođenje političke odluke podrazumjevalo stabilnost. A kad je riječ o državnom statusu ili uređenju ozbiljni političari znaju da se tako nešto ne pravi bez društvene jednodušnosti. Sjetimo se slovenačkog referenduma i tamošnjih procenata. Međutim ovdje se svjesno krenulo u očiglednu podjelu naroda. Ne samo što se znalo da će referendumski proces donijeti ishod 50%+ 1 pa bilo koja strana da pobjedi, nego se izgleda i računalo na to da će buduća politička agenda nove a stare vlasti biti „zavadi pa vladaj“. U normalnim zemljama političari društvenu stabilnost usmjeravaju ka nekom konsenzusu ili bar u približavanju takvom standardu ujedinjenosti građana oko neke ideje. Ali Đukanovićeva vlast ima sasvim suprotan koncept stabilnosti. Podjele, što dublje to bolje, biće izvor stabilnosti – ali ne društva i građana, nego njihove vlasti.
Sve što je uslijedilo poslije referendumske 50:50 atmosfere, samo je betoniralo taj zjap. Oni koji su glasali Ne! držani su u medijskom i propagandnom rezervatu protivnika države, koje neprekidno treba podsjećati na njihov temeljni grijeh. Uslijedilo je izglasavanje državnih simbola sa polu-praznim parlamentom i sa idejom da ti simboli što manje liče na istorijske simbole Crne Gore. „Poražena“ polovina građana se povukla u anonimnost, nije pružala nikakv otpor 15-godišnjem jednoumlju jednih te istih vlastodržaca… i vjerovatno je nikada ne bismo vidjeli na crnogorskim ulicama da nije bilo Đukanovićevog napada na Crkvu.
Njihovu političku pojavu u litijama i pobjedu na izborima 2020, jednoumni i indipendetnošću opijeni rođaci, kumovi i prijatelji dočekali su kao „invaziju vanzemaljaca“ na Crnu Goru. Otkud sad pa ovi? A ha… dovela ih Crkva? Pa da – Crkva je kriva za podjele. Da nije bilo Crkve – ne bi bilo podjela… Ne gospodo. Da nije bilo Crkve, odnosno bjesomučnog napada M.Đ. na Crkvu… vi ne biste nikada bili u stanju da vidite ljude koji sve vrijeme žive pored vas. Koje politički ne primjećujete niti zarezujete, a koji su, poslije dugo godina odlučili da kažu šta imaju…. Iskreno, legalno i legitimno…. 21. maj je praznik podjela. Neko ga slavi veselo, a neko kao uspomenu i opomenu na to – kako je i zašto je ovo ludilo poprimilo razmjere ovakve netrpeljivosti
Milija Todorović
