Piše: Pavle Sinanović
Aleksandar Gatalica u Narodnoj Biblioteci “Radosav Ljumović” govorio o svom romanu “Veliki rat”, tehnici pisanja istorijskih romana, ali i potencijalnim poteškoćama.
Ljubitelji kvalitetne književnosti kao i poštovaoci literarnih djela srpskog autora Aleksandra Gatalice u srijedu veče imali su zadovoljstvo da isprate i poslušaju autorsko veče posvećeno njemu, u Narodnoj Biblioteci “Radosav Ljumović”. Tom prilikom, Gatalica je govorio i o svom najpopularnijem romanu “Veliki rat”. Moderator večeri, publicista i književni kritičar Stefan Sinanović svojim pitanjima je produbio intelektualni kvalitet čitavog događaja.
Roman “Veliki rat” je jedan od najtiražnijih i najčitanijih djela u srpskoj književnosti 21. vijeka, a to je potvrđeno brojnim nagradama među kojima su Ninova nagrada za najbolji roman godine, kao i Nagrada “Meša Selimović”. Kao još jedan pokazatelj uspjeha, ovaj roman je preveden na brojne jezike, uključujući engleski, francuski i grčki. No, iako je preveden na brojne evropske jezike, nema ga i na njemačkom, iako je bilo pokušaja. Gatalica pretpostavlja da je razlog za to što se sve odvijalo 2014. godine na stogodišnjicu početka Prvog svjetskog rata.
“Mogu samo da pretpostavim, prevod je bio ponuđen 2014. kada je padalo 100 godina od početka Prvog svjetskog rata i Njemci su bili dosta neurotični u pogledu te stogodišnjice, nisu znali šta im se tačno sprema. Da li da istrpe neku diplomatsku ofanzivu, ili je možda čitav prevod romana upao u taj vremenski tjesnac”, kazao je Gatalica.
Govoreći o pripremi svog romana, uz pomoć svojih poetičkih “alatki”, Gatalica je kazao da je bio ključ izbor načina govora.
“U ovom romanu mijenjam dinamično način govora. Mijenjam ga možda 10 ili 20 puta, jer to nije samo izmjena u vrsti jezika, u žargonskom ili književnom jeziku, već izmjena u vrsti obraćanja ka čitaocu. Tu se miješa treće i prvo lice” objašnjava zainteresovanoj publici Gatalica.
Uzimajući u obzir veliki broj likova u “Velikom ratu”, i veliki broj priča koje ti likovi trebaju da ispričaju, Gatalica je kazao da je pravi izazov dinamično povezivanje svih tih priča.
“Trebalo je smisliti kako povezati te priče, to jeste spojke. Spojke između priča, čini se nevažno, ali ako morate nešto 100 puta da spojite, morate da razmislite kako da to uradite dinamično, da izbjegnete ponavljanje”, upozorava Gatalica.
Sinanović: Kiš i Amfilohije ili o jednoj izbledeloj fotografiji
Zbog istorijske centralne tematike ovog romana, Gatalica je objasnio da je ključ upravo u autentičnom jeziku i ispravnom prenošenju tog perioda čitaocu.
“Mnogi mladi pisci ne čitaju literaturu iz tog vremena. Ako govorite o 1914. godini onda morate da čitate literaturu od 1904. do 1924. godine, dalje ne dolazi u obzir. Jednostavno, nije isti period”, kazao je Gatalica.
Opisujući poteškoće pisanja ovog romana, Gatalica je kazao da kao pisac koji unaprijed sve isplanira nije mogao da se uzdrži da stigne do pisanja ključnih poglavlja.
“U slučaju ovog književnog djela, nisam baš sve isplanirao, ali dok sam pisao o 1914. godini već sam imao potpuno smišljenu 1915. godinu, 1916. i 1917. koje su bile u planovima razrađene. Kao primjer, smrt jednog junaka se dešava 1916. godine, negdje na polovini romana, a ja pišem 70. stranicu i znam šta će se tom liku dogoditi jer sam to isplanirao, jednostavno ne mogu da sačekam da dođem do tog momenta, a od tog momenta me dijele dvije godine unutar romana”, objašnjava Gatalica.
Izvor: Vijesti
