Priredio: Vuk Bačanović
Nikola Petanović (Podgor, 1892 – San Francisko, 1932) bio je crnogorski emigrantski publicista, nastavnik i politički organizator koji je u Sjedinjene Države otišao 1912, a nakon 1918. gotovo sav svoj javni rad podredio obnovi crnogorske državnosti. U San Francisku je 1927. pokrenuo The Montenegrin Mirror, odnosno Crnogorsko ogledalo, i osnovao Odbor za suverenu i samostalnu Crnu Goru. Za života je, međutim, ostao glas relativno uskog emigrantskog kruga. Njegova današnja važnost zato govori i o naknadnom stvaranju nacionalnog kanona.
Matica crnogorska je najprije 2004. objavila veliki izbor njegovih tekstova, a potom 2006. i zasebnu knjigu Crnogorsko ogledalo. MATICA-18-19 Od nekada gotovo zaboravljenog i intelektualno marginalnog emigrantskog autora Petanović je tako postepeno proizveden u jednog od preteča savremenog crnogorskog independentizma. Proces je 2026. ušao i u monumentalnu fazu: na Cetinju je pokrenuto podizanje spomenika „Znamenitim velikanima“ Vitniju Vorenu, Đuru Draškoviću i Petanoviću, pri čemu su sve tri ličnosti zamišljene kao ravnopravno značajne. Uprava za zaštitu kulturnih dobara već je dala saglasnost, dok realizacija još zahtijeva preostale institucionalne odluke.
Problem počinje kada se od opravdane istorijske zainteresovanosti za njegov independentizam pređe na sadržaj onoga što je zaista pisao. Petanovićeva politička misao prožeta je rasnim esencijalizmom, providencijalnom teleologijom i hijerarhijom kolektivnih vrijednosti. Crnogorci su kod njega posebna „rasa“, proizvod navodno srećne slovensko-ilirske mješavine, čiju „superiornost“ garantuje starosjedilačka krv; miješanje kojim objašnjava Srbijance, naprotiv, postaje degenerativno, povezano s Turcima, „ciganijom“, „mulanima“ i „pasjim miletom“. Petanović dakle napušta stariji model čisto slovenske etnogeneze i konstruiše Crnogorce kao proizvod Slovena i Ilira, s dominantnim udjelom starosjedilačkog elementa, čime postaje rodonačelnikom pesudonaučnog kreiranja crnogorskog identiteta na predslovenskim, odnosno antisrpskim osnovama.
Sve to, razumije se, nije dovoljno da se Petanović jednostavno proglasi nacistom, jer nemamo dokaz o neposrednoj organizacionoj ili doktrinarnoj vezi s nacizmom. Ali njegova ideološka gramatika nacističkoj je očito bliska po strukturi: krv, rasa, superiornost, degeneracija, istorijska sudbina, Providnost i posebna misija kolektiva. Providnost tu, uzgred, radi prekovremeno kao pomoćni arhivista, genetičar i istoričar kad god dokumentacija pokaže nedostatak entuzijazma. Još je karakterističniji njegov mit o „ukradenom srpstvu“: nekadašnje „zdravo“ i „plemenito“ srpstvo navodno je postojalo, ali ga je Šumadija uzurpirala prisvajanjem imena Srbije, dok je savremeno srpstvo pretvoreno u lažni monopol rasno iskvarenog stanovništva. Tako ista pojava, etnička mješavina, proizvodi superiornost kada iz nje nastaju Crnogorci, a degeneraciju kada treba objasniti Srbijance. To više nije teorija u ozbiljnom smislu riječi nego politički korisna pseudonauka niskog intelektualnog intenziteta, u kojoj zaključak, po pravilu, stigne nekoliko stranica prije dokaza.
Da ovo ne bi ostalo na nivou polemičke kvalifikacije, dovoljno je Petanoviću prepustiti riječ.
„Bog čuva svakoga ko čistim rukama od Njega traži. Jedan primjer iz naše crnogorske istorije neka nas inspiriše i ojača kod nas vjeru u Svemogućstvo. Kad su Turci bili navalili na Crnu Goru, kad je ova za vladara imala Šćepana Maloga, i Mlečići s druge strane zatvorili granicu da nam pomoć od Zapada ne dođe, u momentu kad su Crnogorci bili opkoljeni i do krajnosti iscrpljeni i junačka duša crnogorska spremna da ide u visine visinske; grom je pukao i u jednom istom času zapalio tursku barutanu u Boljeviće i mletačku pred Budvom! To je bio znak, pa makar i ne vjerovali, znak Providnosti koja pazi Crnu Goru i ne dozvoljava da se ona totalno uništi.“
„Sila koja je svijetu odredila pravac, i kojoj je svijet za neku njenu tajanstvenu svrhu, ta sila, razumijte, nije izbrisala Crnu Goru da kao nezavisna jedinica ne igra svoju ulogu.“
„Crnogorske svjetiljke“, Crnogorsko ogledalo, novembar 1927. U priređenom izboru nije sačuvana oznaka broja originalnog izdanja; Matica, br. 18/19, ljeto/jesen 2004, str. 346–347.
„Dobrota i hrabrost, vrline koje posjeduju svi pravi sinovi Crne Gore, kao i održavanje ovih osnovnih vrlina. Sloboda Crne Gore, obnavljanje Crnogoraca da bi se doprinijelo obnavljanju čovječanstva. Razvoj Crnogorske rase, da bi postala odgovarajući član Unije naroda engleskog govornog područja u svijetu.“
„Naše namjere – osnovni ciljevi“, Crnogorsko ogledalo, april 1931. Broj originalnog izdanja nije naznačen u izboru; Matica, br. 18/19, 2004, str. 348.
„Potičemo od slavnog naroda koji je živio prije mnogo vjekova. Našu superiornost dugujemo starosjedilačkoj krvi tog naroda. Naša Duklja, prijestonica starih i mjesto rođenja loze zlatnih kraljeva još može da svjedoči pred sudom istorije da smo mi rezultat uspješne mješavine najhrabrijih i najumnijih predstavnika dva naroda. Trag naših predaka nam je dosta nejasan i maglovit, ali oni žive u nama i mi smo njihova najbolja vrsta. Ne bi nas trebalo miješat sa našom braćom Srbima, iako im želim sve najbolje…“
Vuk Bačanović: Dobro došli u Republiku Srpsku, osim ako ste student
„Naš apel Americi“, Crnogorsko ogledalo, 1927. Tačan mjesec i broj nijesu označeni uz tekst u priređenom izboru; Matica, br. 18/19, 2004, str. 349. Šistek ovaj pasus takođe navodi prema Petanovićevom Crnogorskom ogledalu.
„Crna Gora je grad u izgubljenom carstvu i mi smo pravi predstavnici snažne nacije čija je slava, može se reći, nestala, ali njen novi život tek dolazi. Mi smo ponosni na svoje ime. Mi smo Crnogorci i to ćemo sa ponosom biti dok naša nacija potpuno ne izumre. Iako naša nacija ne može da izumre, a da ne ostavi veliku ranu na tijelu čovječanstva. Proviđenja ili nevidljivi razum nas nijesu osudili da izumremo. Svijet nas treba!“
„Naš apel Americi“, Crnogorsko ogledalo, 1927, broj neutvrđen, Matica, br. 18/19, 2004, str. 349–350.
„Dali smo dobar primjer u etičkoj kulturi i doprinosimo ljepšem izgledu čovječanstva. Nikad nismo zaslužili da vidimo našu voljenu zemlju svrgnutu od nekih evropskih država i izručenu nižim od nas da bi vladali nad nama i vrijeđali nas. Gomila robova upravlja sad našom sudbinom. Oni su sad naoružani i nemaju nikakvih obzira […] ali oni su robovi u duši i ne znaju šta je stvarni ponos nacije.“
„Naš apel Americi“, Crnogorsko ogledalo, 1927, Matica, br. 18/19, 2004, str. 350.
Najogoljeniji oblik te konstrukcije pojavljuje se, međutim, u tekstu „Srbovanje Crnogoraca“:
„Između Crnogoraca i Srbijanaca nema nacionalnog srodstva. Za vrijeme Nemanjića, imali smo nečeg zajedničkog ali poslije srbijanske sramotne robije od 400 godina pod Turcima: iščezle su sve veze između vazda slobodnih Crnogoraca i vazda zarobljenih Srbijanaca.“
„Ne bi mi srpstvo nijekali, mi pravo zdravo srbstvo nijesmo nikad kudili, ali mi vidimo da se pod krinkom nekada slavnog i plemenitog srbstva krije ciganija i poganština turskih, i još ko zna čijih mulana; vidimo da je taj pasji milet monopolisao u prah pretvoreno srbstvo…“
„U realnosti srpstvo danas ne postoji […] Prije nego ih žrtvujemo i prokujemo, još ćemo se nekoliko moliti Svemogućem Tvorcu Vasione da ih okrene k Lovćenu […] da je crnogorstvo jedina realna snaga koja ih može podići na dostojnu visinu.“
„Kada se Šumadija prozvala ‘Srbija’ znali su oni koji su to učinili da to znači prisvajanje svega što je srpsko i crnogorsko […] Kralj Nikola […] pjeva srpstvu i slavi ga, dok oni, koji su od srbstva firmu stvorili, kopahu mu ispod zemlje…“
„Srbovanje Crnogoraca“, avgust 1927. Tekst pripada avgustovskom korpusu Crnogorskog ogledala; u istom sklopu Petanović naredni prilog označava kao „treće izdanje“ časopisa, pa avgustovski broj odgovara trećem izdanju. Matica, br. 18/19, 2004, str. 361–364.
