Piše: Vule Žurić
Početkom oktobra u Petrovcu na Mlavi održana je petnaesta „Grobarijada“. Ovo jubilarno godišnje okupljanje pogrebnika, vlasnika pogrebnih preduzeća i proizvođača pogrebne opreme iz Srbije i regiona organizovano je u restoranu „Nova lepeza“, i to pod geslom: tradicija, sećanje i poštovanje na jednom mestu!
Iz medijskih izveštaja sa neke od prethodnih Grobarijada znamo kako je vrhunac ovog esnafskog okupljanja svečano iznošenje i sečenje torte napravljene u obliku mrtvačkog sanduka, što ne može a da nas ne podseti na film „Maratonci trče počasni krug“.
Topalovići, istina, nisu jeli tortu, već dva velika svinjska buta, reš-pečena u krematorijumu koji nije položio generalnu probu, ali ovaj bizarni detalj se što vizuelno, što idejno otima od svakodnevice i hita ka stvaralačkim svetovima Slobodana Šijana i Dušana Kovačevića.
Kineska nelojalna konkurencija
Kovačevićevski je zazvučala i vest koja je baš negde u vreme održavanja ovogodišnje Grobarijade stigla iz sedišta EU. U Briselu su se sastali predstavnici evropskih proizvođača mrtvačkih sanduka ne bi li osnovali udruženje koje će lobiranjem među tamošnjim evropskim zakonodavcima pokušati da se odbrani od kineske konkurencije.
Velika ekonomska šteta je, kažu evropski proizvođači pogrebne opreme, već načinjena. Od stotinu dvadeset firmi koje su pre pet godina bile registrovane za izradu mrtvačkih sanduka, čak četvrtina danas više ne postoji. Kineski mrtvački sanduk je za jednu trećinu jeftiniji od onog proizvedenog od drveta u Italiji.
Kineskim proizvođačima sem niže cene građe na ruku idu državne subvencije, manji porezi i jeftinija radna snaga. Uz sve to, postoji opravdana sumnja kako se kineski mrtvački sanduci u tovarnim listovima upisuju kao neka druga roba koja ne podleže dodatnom carinskom oporezivanju.
Da bi to dokazali, italijanski stolari su unajmili matematičara Emilijana Ignjušija, koji je izračunao kako je samo tokom prošle godine u grobnicama završilo tačno trideset hiljada kineskih mrtvačkih sanduka više nego što ih je zvanično uvezeno. Izgleda da je su ovi fantomski sanduci stigli na odredište rasklopljeni poput Ikeinog nameštaja.
Sem proizvođača mrtvačkih sanduka, briselskoj birokratiji su se obratili i EU voskari. Zbog jeftinijih kineskih pogrebnih sveća ugroženo je preko devet hiljada radnih mesta!
Ne znamo da li se u restoranu „Nova lepeza“ na ovogodišnjoj Grobarijadi između posluženja predjela i čorbe, ili baš tokom sečenja one torte razgovaralo o kineskim mrtvačkim sanducima i svećama, ali možemo da naslutimo kako bi se sa ovakvom konkurencijom obračunao Bili Piton.
„Zapaliću ih!“, poručio bi Bili svojim poslovnim partnerima Topalovićima, na šta bi jedan od njih zaključio: „Ubiće ih Bili kao zečeve!“
I dok se u pozadini ove zamišljene scene iz nekih alternativnih „Maratonaca“ čuje svima nam dobro poznata muzička tema Zorana Simjanovića, mi ćemo se prisetiti još nekih filmova i TV serija u kojima su mrtvački sanduci igrali važnu ulogu.
Od Piripera…
Verovatno su i vama na pamet prvo pali vesterni. Pored saluna, bordela, šerifove kancelarije sa zatvorskim ćelijama, crkvom, ambarom, berbernicom i železničkom stanicom, u redovni deo „inventara“ kaubojaca spada i pogrebna radnja koju najčešće vodi ozbiljni stariji gospodin sa cilindrom na sedoj glavi.
Sem ako ga ne glumi austrijski glumac Jozef Eger, koji je u dolarskoj trilogiji Serđa Leonea glumio Piripera. Bezubi i u bradu zarasli starac je u filmovima „Za šaku dolara“ i „Za dolar više“ sa ćutljivim Klintom Istvudom razmenio nekoliko dijaloga na kojima bi im, kako je to umeo da kaže Bogdan Tirnanić, pozavideo i Šekspir.
„Spremi tri sanduka“, kaže mu Istvud pre nego što krene u obračun sa razbojnicima. A nakon što u pucnjavi ubije i četvrtog zlikovca, promrmlja preko cigarete u uglu usana: „Moja greška. Četiri sanduka.“
Istvud će se ovoj pogrebnoj poetici vratiti režirajući Oskarom nagrađen film „Neoprošteno“, kada pred sam početak finalnog obračuna zatekne na smrt pretučenog Morgana Frimena kako „stoji“ u uspravljenom mrtvačkom sanduku.
Mrtvački sanduci i sahrane su opšte mesto i mnogih gangsterskih filmova. Baš kao i kad su u pitanju vesterni, svaki filmofil će najradije sam sastaviti listu njemu najomiljenijih scena ili filmova koje kao ključne reči opisuju pogrebna oprema, sahrane i opela.
Ovde ćemo navesti tek dva.
Prvi je „Mafijaška sahrana“ Ejbela Ferare, u kome Vinsent Galo dobar deo filma glumi ubijenog sina gangsterskog bosa. Drugi je „Put bez povratka“ Sema Mendeza, u kome je u džojsovsko-hjustonovskom tonu prikazano bdenje nad odrom ubijenog sina irskog bosa, koga igra Pol Njumen.
I dok mnogi od vas uveliko besno frkću, jer vam na pamet pada ko zna još koliko gangsterskih filmova u čijem se opisu kao ključne reči pojavljuju mrtvački sanduci, sahrane i opela, mi ćemo preći na TV serije.
To jest, opet samo dve.
Prva je „Porodica Soprano“, u kojoj mnogi od aktera promene svetom, ali tek pokoji biva sahranjen na pravom groblju, u pravom mrtvačkom sanduku, pa makar bio i kineski. Ali zato je tu Stric Džunior, koji se nalazi u kućnom pritvoru, pa svakoga dana pregleda čitulje u novinama nadajući se kako će naleteti na vest o smrti kakvog rođaka, ne bi li dobio dozvolu da izađe iz kuće i ode na sahranu.
Poslednja, trinaesta epizoda treće sezone ove, po mnogima najbolje TV serije na svetu, završava se scenom u kojoj, nakon još jedne sahrane člana Porodice, na daći u restoranu „Vezuv“, Džunior peva napolitansku pesmu „Core ‘ngrato“.
… do Fišerovih
Druga serija je „Dva metra pod zemljom“, čiji su glavni akteri upravo pogrebnici!
Prva sezona sage o poslovima, sumnjama i snovima članova porodice Fišer emitovana je pre tačno četvrt veka a danas se smatra za jednu od najboljih TV serija, koja toliki uspeh i kod publike i kod kritike duguje pre svega sjajnom scenariju. Osmislio ju je Alan Bol, koji je za scenario filma „Američka lepota“ Sema Mendesa iz 1999. godine nagrađen Oskarom.
Bol je nakon tog velikog uspeha osmislio sitkom, koji je televizijska kuća Ej Bi Si otkazala nakon samo jedanaest prikazanih epizoda. Prema sopstvenim rečima, skrhan saznanjem o tom neuspehu, vratio se istinski ožalošćen kući u Džordžiju i svu svoju ožalošćenost uneo u pilot epizodu serije o porodici koja se bavi pogrebničkim poslom.
„Nešto je kliknulo u mom mozgu“, kaže Bol, „jer sam tokom odrastanja često bivao na poslednjim ispraćajima, pošto se desilo da je nekoliko članova moje šire porodice umrlo jedno za drugim. U živom sećanju mi je ostala nadrealnost karaktera pogrebne industrije: sve je nekako nežno, prigušeno svetlo u tim prostorijama vam pomaže da se nosite sa gubitkom. Ali ne mislim da bih ikad o tome počeo da pišem da Ej Bi Si nije otkazao moj sitkom.“
Bilo je to vreme prikazivanja pominjane „Porodice Soprano“, serije kojom je Dejvid Čejs pokazao do kojih kreativnih visina može da se vine ovaj televizijski format. Producenti HBO su pitali Alana Bola ima li da im ponudi neku ideju, on im je poslao scenario pilot epizode onoga što će postati serija „Dva metra pod zemljom“ i oni su mu se javili:
„Deluje kako isuviše ideš na sigurno. Da li ima šanse da učiniš da sve izgleda malo više (oko.rts: da oprostite na izrazu!) sjebanije?“
I Bol se vratio scenariju, intervenisao tamo gde je video prostor koji bi mogao da ispuni već pomenutim duševnim stanjem, i tako su snimljene šezdeset i tri epizode koje je od 2001. do 2005. HBO emitovao u pet sezona. Serija je ovenčana sa devet nagrada EMI, a poslednja epizoda se i danas smatra za najbolji kraj nekog serijskog igranog programa u istoriji televizije.
Fišerovi i Topalovići
Bolovi Fišerovi nimalo ne liče na Kovačevićeve Topaloviće. Pre svega, sem oca i dvojice sinova, tu su žena i kćerka. Potom, nasuprot dugovečnosti ovaploćenoj u liku gotovo mitskog Pantelije, najstariji Fišer gine već u prvim kadrovima pilot epizode serije.
Kod Šijana i Kovačevića mrtvi su mrtvi, a živi su živi, izuzmemo li onu ponoćnu scenu na groblju, kada Bilija Pitona i njegove momke preplaši vampiroliki starac kojim im nazove „Dobro veče!“. Bolovi junaci pak stalno komuniciraju sa svetom mrtvih, što naizgled jednostavnu priču o životu i priključenijima pogrebnika najednom povezuje sa dramaturškim i metafizičkim uzusima antičkih narativa.
Uprkos toliko detalja koji razdvajaju povesti o srpskim i američkim pogrebnicima, film o Topalovićima i TV seriju o Fišerovima spaja Šijanova i Bolova naklonost prema satiri. I to satiri najviše umetničke vrednosti kojom uspevaju da osvetle i najmračniji ugao egzistencije svih svojih junaka.
I dok je priča „Maratonaca“ zarad zaobilaženja cenzorskih sklonosti tadašnjih ideoloških komisija bila smeštena u blisku, ali mračnu prošlost, Bolova povest je bez pardona uronjena u društvenu stvarnost američkog sna s kraja dvadesetog i početkom dvadeset i prvog veka.
Otuda je gledanje TV serije „Dva metra pod zemljom“ slično čitanju romana pisca u čijem se daru i poetici stiču najbolje spisateljske osobine Džonatana Frenzena, Rejmonda Karvera, Ričarda Forda, ali i Čehova i Tolstoja.
Uprkos sjajnoj glumi i svim ostalim umetničkim i produkcijskim doprinosima izuzetnosti ove TV serije, „Dva metra pod zemljom“ svoju izuzetnost duguju pre svega vanserijskom scenariju.
Knausgorova nestašica smrti
Norveški pisac Karl Uve Knausgor se kreće u suprotnom smeru. Njegova šestotomna autofikcionalna „Moja borba“ nije ništa drugo do TV serija koja se čita.
Bol je nakon „Američke lepote“ hteo da snima sitkom, pa je završio radeći „Dva metra pod zemljom“. Knausgor se nakon planetarnog uspeha „Moje borbe“ na neki način sklonio u lirsko meditiranje posvećeno godišnjim dobima, da bi potom napisao četiri obimna romana pod nazivom „Jutarnja zvezda“, od kojih su do sada na srpski prevedena prva tri, dok se objavljivanje poslednjeg očekuje ovih dana.
Dok se u „Mojoj borbi“ sve vrtelo oko piščeve porodice i njegovog sazrevanja unutar guste mreže vektora društvenih i intimnih odnosa glavnih protagonista, Knausgor u tetralogiji na nebo iznad Norveške dvadesetih godina ovog veka stavlja novu, naučnicima do sada nepoznatu zvezdu. Njena pojava posredno utiče na živote Knausgorovih književnih junaka, od kojih jedan, mimo svih svojih životnih očekivanja, nasušni hleb zarađuje rukovođenjem lancem pogrebnih preduzeća.
I dok sve ostale junake Knausgorove „serije koja se čita“ u krajnjoj liniji muči strah od smrti, njegov norveški Topalović&Fišer se suočava sa nestašicom smrti. Usled delovanja misteriozne zvezde, od njenog pojavljivanja na nebu ljudi širom sveta prestaju da umiru. U početku sve liči na nekakvu čak ne ni tako lošu šalu, da bi se, kako stranice odmiču, sve pretvorilo u satiru. I to satiru onog najvišeg, dakle gogoljevskog tipa u kojoj se evropski proizvođači mrtvačkih sanduka udružuju ne bi li se suprotstavili kineskim kolegama.
Za našu Grobarijadu i sečenje torte napravljene u obliku mrtvačkog sanduka u restoranu „Nova lepeza“ Gogolj nam i ne treba. Imamo Nušića, Domanovića, Steriju i Kovačevića.
A oni imaju nas. Što uopšte nije malo. Već i previše!
Izvor: RTS OKO
