Piše: Milorad Durutović
Njegoševa kapela na Lovćenu jeste kruna njegovog stvaralaštva; finalni iskaz ili poenta njegove književnosti, teologije i politike. Ona bi se mogla „čitati“ kao prostorna metafora pjesme „Zarobljen Crnogorac od vile“, a koja je, opet, jedan od embriona spjeva „Luča mikrokozma“.
Izgradnjom Kapele Njegoš je učinio državotvorni gest, za narod koji je predvodio odredio sveto mjesto – axis mundi. Moglo bi se reći da je izgradnjom Kapele u jedan tok uveo sva vrela istorijskog, duhovnog i kulturnog pamćenja. Kapela je otuda osmišljena kao zavjetna forma – kao podsticaj i putokaz potomcima kako ne bi lutali i zalutali u budućim svjetskim previranjima.
Hristoliki mladić i aspekti horora u poeziji Bećira Vukovića
Pa ipak, takva Njegoševa misao, prije pola vijeka, rasuta je kamen po kamen s vrha Lovćena, još se klicalo kako se tim rušilačkim činom sagradio ljepši i dostojniji spomenik vladaru i pjesniku Njegošu. Šta je to značilo!? Rušenje Kapele i izrada Mauzoleja ekvivalentna je situaciji cijepanja „Gorskog vijenca“ stranicu po stranicu, kako bi se napisao neki „veći“ i „ljepši“ „Gorski vijenac“.
I gdje smo mi danas? Jedni se gorde, zore i fotografišu na vrhu Lovćena, ispred „većeg“ i „ljepšeg“ spomenika Njegošu, drugi, svjesni posljedica rušenja zadužbine, vrte se u krugu vremena, očekivanja i nadanja da se možda može u život vratiti originalna verzija Njegoševog zavjetnog rukopisa.
Već sam jednom, javno, obrazlagao zašto mi nijesmo narod dostojan zavjetne kulture; zašto mi, kao zajednica ljudi, nijesmo dorasli Njegošu – vladaru i pjesniku, iako su i prvi i drugi saglasni samo u jednom: da je Njegoš naša „najmudrija glava“. Međutim, u svemu ima i nečega vedrog, spasonosnog, umjetnički i duhovnog podsticajnog, što je možda najsažetije iskazano u jednom aforizmu Blaža Papovića: „Vratićemo Lovćen pod Kapelu“. Ne znam da li će Lovćen dostići takvu visinu. No, nije malo imanje ovo drugo znanje koje kaže da lebdi nad nama nešto što spasava (h)istorijske davljenike…
