Piše: Nikola Malović
Kako je inženjeru elektrotehnike Vladanu Jovanoviću iz Sevojna (55) pošlo za rukom da dobije zlatno crnogorsko državljanstvo a da se nije odrekao srpskog, Bog zna, ali da mu je pomogao dugogodišnji brak sa Crnogorkom i decenijski boravak u Boki Kotorskoj – stoji. Jer mnogima nije…
Vladanovo djetinjstvo obilježila su ljetnja kupanje u rijeci Đetinji, koja je hladna i u avgustu, s temperaturom kao naše more u maju.
I tako, uzeo je Vladan da uvraća kod mene kao ono kod Nušića Josif iz Trbušnice, pa smo vremenom postali prijatelji. Saznao sam da pliva stalno, valjda se ta tema rodila oko Bogojavljenja, kada su Hercegnovljani povlašćeni jer kroz more od 15 stepeni – najtoplije u regionu – plivaju za Časni krst, za razliku od Rusa koji 19. januara lome led da bi se triput pogružali.
Odmahnuo sam rukom na prvi Vladanov predlog da zaplivam zimi. Nisam vidio šansu da tu kuraž mogu da preživim bez antibiotika potom, upale pluća, facijalisa, ili nečeg trećeg.
A Vladan je bio uporan…
Govorio je jednog vrelog avgustovskog dana gotovo ideološki, kao Srpski Soko, zagovornikpolitizacije fizičke kulture, kako ne bi bilo loše da produžim septembarska plivanja, da uđem u oktobar, a iz novembarskog mora, tako pripremljen, i u decembarsko, potom možda i da se prebacim u januarske struje…
Gledao sam prijatelja-kontinentalca ispod oka, vagajući: koliko je ozbiljan, nije li neozbiljan – jer otkako je svijeta i vijeka, Primorac u moru pliva još koji dan pošto počne škola, i to je to. Kraj. Istorija je zapamtila neke zimske Ruse kao kupače, tu i tamo nekog postarijeg domaćeg oriđinala, no rijetko iza oktobra ili prije maja.
A Vladan je nastavio da misionari, ne samo riječima nego i djelom, i nikad se kao zimski plivač nije razboljevao. Poslušao sam ga, sa suprugom, imaće tome 4-5 godina, pa smo iz septembra nas dvoje ušli u morski oktobar, te iza Sajma knjiga, po povratku u Boku, i u novembar i u decembar.
Događalo se, dok nismo ostvarili fleš rojal – plivanje u svim mjesecima u godini – da neki januar ili februar preskočimo, zato što je more idilično samo ljeti, a zimi zna da bude velike naoblake, i kiše, i da duvaju dva strašna vjetra, bura i jugo, kada je – ako nisi Vladan iz ove storije – bolje ne čačkati hladnu i sinju zatalasanu mečku.
Idealan dan za zimsko plivanje je dan sunčan, koji je bez vjetra. Do plaže snishodimo obično oko podna, kada je najviša spoljna temperatura. Na suncu bude 17-18 stepeni Celzijusa, ali se to prevodi u zvaničnih 10-12 stepeni. Možda se u najhladnije od svih mora, a to je februarsko i martovsko (12-13 stepeni) može bez pripreme, ali mi, po Vladanovom stručnom vođenju, inkorporiramo got vina ili bićarin rakije. Tako nalaže pravilo. Nagli ulazak u more, ne samo da je ispit za srce, nego i poništava prethodni učinak alkohola. U hladnom moru, svi maligani se resetuju kad i gradi, u trenu. Ja kvasim glavu, supruga ne. Mozak daje oprečne informacije: alo, gorim! i alo, ledim se! – od čega je druga informacija tačna. Duže se može ostati u zimskom moru ako se ne kvasi glava, ali tada nema plivanja kraul stilom, pa je potrebno naći balans između dužine boravka u moru i načina plivanja.
Dok nisam postao zimski plivač mislio sam da je hrabar čak i onaj ko samo uđe u more i odmah izađe, no kad se preživi početni temperaturni šok, moguće je u hladnom moru ostati i više od pola sata. Moguće je i duže, ali tada tijelo kaže da mu je – ali ono baš – hladno.
Poseban je osjećaj, slavodobitni, rekao bih, kada znaš da si u Bokeljskom moru i kada vidiš da je väs Lovćen pokriven sniježnom kapom.
U danima kada je temperatura mora ispod 13 stepeni, krv iz udova stane da se povlači, da bi štitila vitalne organe u abdomenu. Pomaže tada da se dva-tri puta izađe iz mora i ponovo uđe, zbog cirkulacije.
Svi kojima sam počeo da pričam o novoj užanci uzeli su da spekulišu o posljedicama po bešiku, prostatu, bijele bubrege, drugi par bubrega, ali sa do sada sabranim iskustvom nisam opazio niti jedan negativan efekat, a bio sam u moru, na Rtu Sv. Nedelja u moreuzu Verige, i po jakoj buri. Zanimljivo je to: dođeš na plažu u jakni, a odeš u košulji. Mimoilaziš se sa ljudima u zimskim jaknama.
Kako u Boki stalno ima turista, znamo da se nađemo u fokusu zimskih kamera. Tada mašemo, šta da radimo, to se od nas kao od domorodaca i očekuje. Iz morskog rakursa pak gledano, mi prkosimo godišnjem dobu, i vježbamo da se, ma ne daj Bože, domognemo ma kakve hrane, ribe, raka ili školjke. U slučaju pada sistema…
Budući da i ljeti i zimi plivam sa naočarima, koristim trenutke za opažanje koliko je u moru preostalo života. Pa se tako nekad projavi jato cipola, pa bude zime u kojoj se pojave ponovo u nešto većoj grupi morski ježevi, krastavci, a do juče gole stijene postanu naseljene grozdovima sitnih, veličinom nekonzumnih školjki mušalja. A u doba moje mladosti, dok se Vladan kupao u uvijek hladnoj Đetinji, Bokeljsko je more bilo puno života. Trebalo je da za ZOV, časopis za ljubitelje prirode, prvi u eks-Ju štampi pokrenem rubriku o malakologiji, nauci o školjkama, da bi Srbija koja je tada imala izlaz na more, saznala kakvo silno mi imamo uljuštureno blago. Danas su ga u grob sahranili Crnogorci uz amin Bokelja na vlasti, koji su dozvolili da novi hotelski mastodonti smiju (!) supstratom iz Crne Gore, drukčijeg hemijskog sastava, da bagerima nasipaju obalu u faraonskim količinama. Da bi od mora oteli površ za sadnju hiljada suncobrana i pored njih podrazumijevajućih i naplativih ležaljki od plastike.
Obradujem se svakoj zimskoj ribi, kad je ugledam, naježen, u 13 ili 14 stepeni. Obradujem se i svakoj školjci.
Turizam je naudio svemu čega se dotakao, jer je turizam – vidi se s nulte nadmorske, kada čovjek uroni oči do morskog raza – izdaja, a ne prodaja svega što ti je Bog dao. No to je, zar ne, definicija i liberalne ekonomije, kojoj se nazire kraj, ne na način da se popravi sve što je pokvareno, niti da se ispravi sve što je iskrivljeno, nego da jednu utopiju, liberalnu ekonomiju, zamijeni druga, da bi sve manji broj ljudi imao što više i da bi na kraju i ti što imaju gotovo sve – dali sve jednom jedinom čovjeku, onome što ga kao mesiju čekaju Jevreji.
Pred nama su, pa, dani dubiozni. Mnogi griješe kod upotrebe ove riječi čiji je korijen latinski, jer dubiozno nije ono što je problematično, teško rješivo, nego je dubiozno (od dubius) – sumnjivo.
Na sumnjive nas pute vode naše odrođene vlasti, jer bi sve da se dodvore onom višem, a po cijeni da zakinu svakog svog nižeg, i da potpuno opljačkaju najnižeg. Kao Superhik u stripu Alan Ford, koji je otimao od sirotinje da bi davao bogatima.
Živjeti u geografiji koja je uramljena svetionicima obavezuje da se stalno radi na polzu roda, da se na napredak utiče s rubne geografije koliko se može, a ulazak u zimsko more potkazuje nas mnoge durake, što bi rekli obalni Rusi, budale, što u Bogom dani fluid nismo ulazili cijelog života, sve vrijeme, a mogli smo – zarad zdravlja kad i fizičke spreme.
Izvor: Pečat
