U sukobu Izraela i Hamasa, ginu muslimani, hrišćani i pripadnici jevrejskog ispovjedanja vjere. Iako se radi o teritoriji Svete Zemlje, vjerovatno ginu i oni koji nemaju vjersku pripadnost, ili takvima postaju mnogi oni koji su zagledani u besmisao ovakvog i ovolikog stradanja
Šest vjekova prije Hristovog rođenja, Božiji prorok će zapisati: “A ti, Vitlejeme Efrato, ako i jesi najmanji među hiljadama Judinim, iz tebe će mi izaći koji će biti Gospodar u Izrailju, kome su izlasci od početka, od vječnih vremena.” (Mihej 5:2) Na osnovu tog proroštva Izrailjci su očekivali da će se Spasitelj roditi u judejskom mjestu Vitelejemu, ali kad se događaj desio sve je ostalo sakriveno od javnosti, u tajnosti jedne pećine. Zato će Onaj, rođeni u Vitlejemu, sve do Krsta i Vaskrsenja biti nazivan Nazarećaninom, jer su ga prepoznavali po mjestu gdje je odrastao (Nazaret – na sjeveru današnjeg Izraela), a ne po tajanstvenom mjestašcu iz predskazanja, gdje ga je na svijet donijela Bogorodica (Vitlejem – današnja palestinska enklava južno od Jerusalima).
Tvorac svih svjetova i gospodar svih vremena, odlučio je da na svijet dođe ne preko carskog dvora, niti kakvog drugog “prestižnog mjesta”, nego u provinciji rimskog carstva, odnosno – u provinciji te provincije, izvan Jerusalima. Kao što se srce ne nalazi u geometrijskom centru ljudskog tijela, tako se ni mjesto rođenja Bogočovjeka ne nalazi u središtu ljudskih očekivanja i predviđanja, nego nekako s kraja. Nenametljivo, i bez demonstracije sile. Odnosno, najveća sila, do sada nenadmašena bilo kakvom drugom, goropadnijom i bučnijom od nje – jeste sila božićne pjesme anđela: “Slava na visini Bogu, na zemlji mir, a među ljudima dobra volja!” Istina, takva se sila ne uklapa u naše zemaljske predstave o silovitosti. Njoj ne trebaju vojske, tenkovi ni bombe. O njoj pjevaju anđeli i pastiri. Ona, što bi rekao panonski pjesnik, možda uvijek “ne pobjeđuje”, ali nama je bitno da za nju znamo kako je “nepobjediva”. Pomenuti pjesnik je znao za silu Badnje večeri, januarskih ponoći i bogojavljenskih noći, pa ih je sve redom okitio svojim stihovima.
Nenametljivost ali i neuništivost sile ljubavi Gospod je demonstrirao ne samo činjenicom da se “obuka u čelovječestvo” (kako Njegoš opisuje Božije snishođenje do ljudske prirode), i ne samo odabirom mjesta u vidu jednog seoceta pored velikog i značajnog grada, nego i odabirom vremena za taj svešteni čin. A to je vrijeme zemaljskog primirja, takozvanog “rimskog mira” iz doba vladavine Avgusta Oktavijana. Naime, istoričari prepoznaju da je razdoblje Oktavijanove vladavine obilježeno potpunim mirom u njegovoj carevini, koji možemo pripisati njegovoj apsolutnoj vlasti i ubjedljivoj pobjedi nad konkurentima za rimski presto. Tako, iako je mogao doći među ljude kad je god poželio, recimo – usred nekog rata ili obračuna (kada ga ljudi najčešće i prizivaju), Gospod je odabrao vrijeme mira, kao ono koje je njemu najviše po volji. I premda ovaj konkretni mir ima svoje jasne zemaljske i političke uzroke i uslove, on kao okvir ili ukras upotpunjuje ikonu Hristovog rođenja i dubinu poruke koju ovaj događaj nosi ljudima. Jeste rimski car svojom zemaljskom silom zaveo red, ali on svakako “ne bi imao nikakve vlasti” da mu nije data odozgo. Do danas su mnogi izubili iz vida tu prostu činjenicu, pa se čudom čude kako lako ostanu bez vlasti.
Sin Božiji došao je na umirenu zemlju, među (bar na tren) pomirene ljude i vladare. Zato će kasnije objaviti kako su “blaženi mirotvorci, jer će se sinovi Božiji nazvati”. Pošto razumijemo da je mir među ljudima preduslov ispravnog proslavljanja i razumijevanja ovog neshvatljivog Božijeg dolaska, mi se neizostavno “mirbožamo” na božićno jutro, mirimo jedni sa drugima, a prije toga, kroz post, ispovijest i molitvu, mi nastojimo da umirimo naše srce i dušu od svih naslaga ljutnje, panike i straha.
Zato je u hrišćanskoj perspektivi Vitlejem nezamisliv bez mira, a naročito u ove predbožićne dane. Vitlejem je, kako rekosmo, nekada bio mala naseobina u rimskoj provinciji Judeji, a danas je palestinska enklava okružena izraelskom teritorijom. A između antičkog i sadašnjeg vremena Vitlejem je vidio brojne ratove, okupacije i oslobođenja. Među mnogima i one ratne pohode koji su se zvali “krstaški”. Gotovo da nema vladara i epohe koji zveketom svoga fizičkog oružja nijesu narušili taj metafizički mir Vitjelema i Hristove kolijevke u njemu. Unazad 100 godina taj mir potresaju meci i bombe izraelskih oružanih snaga i palestinskih borbenih grupa. Pobjednika još nema, a poraženi smo svi. Među prvima roditelji ubijene i ranjene djece, koji ovih dana stradaju na području Gaze. A Gaza, po svemu, dijeli vitelejemsku sudbinu.
Ovdašnji narodni običaji znaju za unošenje slame u kuće gđe žive ljudi, kako bi svaki dom, bar te noći, ličio na Vitlejemsku pećinu (vertep) i kako bi i u našu porodicu došao Bogomladenac. Vizuelno poistovjećenje sa okolnostima praznika jeste način biblijskog praznovanja. Hrišćanski palestinski domovi ovih dana umjesto slame unose krv, suze i znoj. A i oni nas podsjećaju na božićna zbivanja. Izginula đeca i ljudi pridružuju se onim nevinim vitlejemskim mučenicima, onoj djeci koju je, zbog straha za svoj tron, zvjerski pobio bezumni zemaljski tiranin, upravo u dane neposredno po Božiću.
U sukobu Izraela i Hamasa, ginu muslimani, hrišćani i pripadnici jevrejskog ispovjedanja vjere. Iako se radi o teritoriji Svete Zemlje, vjerovatno ginu i oni koji nemaju vjersku pripadnost, ili takvima postaju mnogi oni koji su zagledani u besmisao ovakvog i ovolikog stradanja. Muslimani i Jevreji ne gledaju na Hristovo rođenje onako kako taj događaj razumiju hrišćani, ali svim ljudima svijeta danas treba mir koji je među ljude donio novorođeni Isus. Prvi ga drže tek za proroka, drugi u njemu vide samo sina Davidovog, a trećima je Isus – Hristos. A to znači, dugo čekani Spasitelj svijeta. Pa eto, sa te adrese vjerujućeg hrišćanina, pozivam čitaoce da se pomolimo za mir, za prestanak stradanja i ratnih dejstava. Vjerujemo da ta molitva predstavlja univerzalni jezik ljubavi. Baš u ove dane kada Bog ljudima nudi novi zagrljaj.
Iskrena molitva protiv zla ima veći domet i jače dejstvo od svih minobacača i raketa ovoga svijeta. Jer oružije se puni barutom, eksplozivom i mržnjom koji se troše, i koji su u suštini – vještački proizvodi, a naše molitve ispunjavaju se vjerom i ljubavlju kojima nema kraja, i koji su prirodno svojstvo ljudi – jer su od Boga.
Prije neki dan sreo sam na beogradskom aerodromu mladog muslimana iz inostranstva, koji mi je prišao i pitao znam li ima li tu neko mjesto predviđeno za molitvu? Odgovorio sam da nijesam siguran da li takvo mjesto zvanično postoji na tom aerodromu, ali da mislim da se zbog muke u Palestini danas čitav svijet i svaki pedalj na njemu pretvorio u mjesto za hitnu i neizostavnu molitvu. Složili smo se.
Piše: o. Gojko Perović
Izvor: vijesti.me
