Povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog redakcija Žurnala u nastavcima donosi raspravu ispovjednika pravoslavlja episkopa dalmatinskog Nikodima Milaša pod gornjim naslovom. Raspravu je prvobitno objavio episkop Milaš u Dubrovniku 1913. godine, u štampi Srpske dubrovačke štamparije.
Piše: Episkop Nikodim Milaš
Ovaj Pavlin prije 14 godina uspio je bio, kao što znamo, obratiti crnogorskog vladiku Mardarija u rimsku vjeru i privoljeti toga Mardarija, da upravi poznato nam svoje pismo rimskom papi, na koje mu je ovaj odvratio onim takođe poznatim nam pismom. Rimska kurija sa papom na čelu zanosili su se, kao što znamo, tim obraćenjima srpskih vladika i naroda, o kojima su ih izvještavali dotični agenti Propagande, a štedri su bili u izdavanju svojih pohvalnih pisama.
Ali su u isto vrijeme počeli bili skeptički gledati na te razne izvještaje, osobito od kada su dotični papini nunciji iz raznih glavnih mjesta stali upozoravati kuriju, da između onih agenata ima dosta i varalica, koji lažu i koji varaju Rim, samo da sebe novčano koriste i da se prikažu Rimu, kao vrlo važne i uplivne ličnosti. Od Mardarijeva obraćenja u rimokatoličku vjeru prošlo je bilo dosta vremena, a međutijem nikakvih vijesti nije Rim više dobivao od njega, niti je znao o rezultatima toga obraćenja u Crnoj Gori, kao ni o tome, šta je onaj vladika uradio sa srpskim patrijarhom i sa patrijarhovim obraćenjem, kao što je to papa Mardariju preporučio bio. Da bi o tome obavještena bila rimska kurija, i uopšte o stanju rimokatoličke vjere u onim zemljama, ona pošalje istoga Pavlina u te zemlje, da ih obiđe i zatijem odnosni izvještaj podnese. Pavlin je morao da posluša naredbu, tim prije, što je u stvari on lično bio zainteresovan. Došao je on i zaustavio se negdje u okolini manastira Morače; ali je odmah vidio i osvjedočio se, da u onim predjelima nema ni traga od rimske vjere. Istinu toga on nije smio da saopšti Rimu, jer na posljetku na njega je padala sva odgovornost za neuspjeh.Trebalo mu je tada nešto smisliti u svoje opravdanje, i on je smislio sabor, i taj sabor odmah u svojoj glavi i sastavio.
Naišao je taj Pavlin na onog vladiku avanturista Jevtimija, koga mu obećanjima nije bilo teško slomiti, i od njega izmamio mu pečat; našao je dva tri beznačajna, a po svoj prilici i nepismena kaluđera, i od njih izmamio pečat manastira Morače, i tada sastavio u svojoj glavi nekakav sabor, i u ime tog izmišljenog sabora sam sastavio za papu saborsku poslanicu, koju su imali tobože da ponesu u Rim dva moračka kaluđera, a koju je međutijem sam on ponio. Da je isti Pavlin sastavio poslanicu, vidi se iz riječi zapadno-slovenskoga kova, što su tu upotrebljene i uopšte iz stilizacije same te poslanice, isto kao i iz sličnosti njezine u formi sa poznatim nam pismom vladike Mardarija papi Urbanu VIII. Rekosmo, da je pečate za poslanicu po svoj prilici izmamio Pavlin od onog Jevtimija i od moračkih kaluđera, ili od onog igumana Ananije; ali može biti to i drukčije. Može biti da je Pavlin imao i falične pečate. Mi smo gore spomenuli, kako su papini nunciji iz raznih prestoničkih mjesta upozoravali rimsku kuriju na neke agente Propagande, koji da su puki varalice. U istoj Tajnerovoj zbirci naštampano je jedno pismo nuncija Salvago iz Graca, kojim izvještava u Rim kardinala Borgeze o raznim agentima Propagande, kako ne treba tim ljudima vjerovati, jer su „himerične izmišljotine sve one stvari, koje oni prikazuju o dotičnim stranama u Bosni“, i kako on ima u svojim rukama „falične pečate, kojima se oni služe da dobiju od dotičnih knezova novaca, dokazujući, kako su oni u stanju da podignu ustanak u svoj Bosni protivu Turaka.“ Zar nije mogao i onaj Pavlin imati falične pečate i onog Jevtimija, isto i moračkog manastira? A mi već poznajemo još iz Mardarijeva vremena toga fratra Pavlina, kao vrlo okretnog čovjeka, koji je vrlo dobro znao svoj posao.
Mi smo se malo poduže zaustavili na ovoj poslanici tobožnjega sabora u Moračkom manastiru, jer je ona iz doba kad je vladikovao mitropolit Vasilije i tiče se jednoga manastira, koji je bio pod njegovom starješinskom vlašću; a i zato, što nam je ista poslanica pružila mnogo razjašnjenja za naše pitanje. Čudo, što ni Riceputi, ni Coleti, pa ni Theiner, koji su marljivo pregledali arhiv Propagande, a ova dva posljednja štampali iz toga arhiva i takve akte, koji su po sebi od vrlo neznatne vrijednosti, nijesu našli za shodno da se osvrnu na ovu poslanicu i da je objave. Ili su valjda i sami razumijevali, da je i ona onakva „himerična izmišljotina“, kao i sve one drute, o kojima je onaj nuncije pisao rimskoj kuriji, a koje se tiču tobožnjih velikih obraćenja pravoslavnih Srba u rimokatoličku vjeru! I poslije ovoga vraćamo se opet na ono dopisivanje između rimskih papa i mitropolita Vasilija.
Kazali smo, da sumnjamo u istinitost onog dopisivanja, i da ćemo ga smatrati autentičnim samo u takom slučaju, ako se to dokaže kakvom savremenom istorijskom činjenicom ili kakvom istorijski pouzdanom ispravom.Mi potpuno vjerujemo, da sve one isprave postoje u arhivu Propagande u Rimu, isto kao što nemamo nikakva razloga da ne vjerujemo u autentičnost ona dva pisma 1661.godine pape Aleksandra VII mitropolitu Vasiliju i dubrovačkoj republici. Ali, na osnovu svega što znamo, i što ćemo dalje još navesti, mi poričemo, da se pomenute godine, a još manje 1671, obraćao pismeno papama mitropolit Vasilije.
O prvom pismenom obraćanju Vasilija papi Aleksandru VII.mi znademo samo iz onog papinoga pisma od 25. aprila 1661. godine. Nikakav drugi istorijski podatak o tome ne postoji ni u pravoslavnim ni u latinskim izvorima. Koletijeva bilješka o tome crpljena je iz arhiva Propagande, dakle iz istog izvora, iz kojega je to uzeo i Tajner. A što je glavno, ne postoji ni ono pismo, koje bi mitropolit Vasilije bio pisao papi, te ne možemo znati ni šta, ni radi čega bi to bio upravo pisao Vasilije. Iz papinoga pisma ne može se to jasno razabrati, jer izgleda, da je papa najviše doznao o prilikama trebinjskog manastira iz onoga, što je od igumana Kirila čuo (eumque audivimus). Ali ima jedna vrlo važna okolnost, koja sve ovo lijepo rasvjetljuje.
Nekadašnji arhimandrit Ostroškoga manastira, Nikodim Raičević, pričao je pok. Vuku St. Karadžiću još za Vukove mladosti, više stvari iz života mitropolita Vasilija, a između ostalih i to, da je „iz manastira Ostroga vladika Vasilije vladikovao Hercegovcima 15 godina“, sve dok nije umro. Sveti Vasilije umro je 29.aprila 1661, i po tome od 1656. on je stanovao u manastiru Ostrogu, odnosno u Onogoštu, eparhijskoj stolici, i od tuda upravljao crkvom cijele Hercegovine. Znači tada, da mitropolit Vasilije nije bio 1661. u trebinjskom manastiru, i dosljedno nije mogao te godine slati iz toga manastira nikakva pisma. Ovo kazivanje pomenutog Ostroškog arhimandrita Nikodima potvrđuju događaji i crkveno-narodne prilike XVII vijeka.
Kao što je poznato, krajem XVI.vijeka bila je prenesena katedra nekadašnje stonske eparhije iz Petrova manastira na Limu u Svetobogorodičin manastir u Trebinju. Prvi je mitropolit u Trebinju bio oko 1592. godine Visarion. Ovaj je mitropolit zajedno sa tadanjim srpskim patrijarhom Jovanom (1592-1614) radio i nastojao o oslobođenju srpskoga naroda od Turaka, te su se radi toga obraćali i slali poslanstva zapadnim pojedinim vladarima, da bi tome pomogli, a obraćali su se i rimskim papama, koji su u međudržavnim pitanjima imali tada veliki upliv. Poznata je grozničava djelatnost u tome pape Klimenta VIII. Odazivi tome nastojanju srpskih patriota od strane dotičnih vladara i od strane rimskih papa, bili su sasvijem različni, prema razlici interesa kod jednih i ko drugih: za prve su bili mjerodavni politički interesi, a za druge interesi crkveni. Vladari obećavali su Srbima, da će nešto učiniti, ali na kraju krajeva nijesu učinili ništa, i napustili su srpski narod njegovoj sudbini.Ali nijesu napustili taj narod rimski pape.Uskoristili su se oni tom prilikom, da bi taj narod, a na prvome mjestu njegove crkvene starješine, privukli sebi u vjerskom odnosu i odbili ih od pravoslavne crkve. Bezbroj je papskih pisama, što je do sada štampom objavljen, a koja o tome svjedoče. Za vrijeme, o kojem govorimo, dovoljno nam o tome kazuje pismo pomenutoga pape patrijarhu Jovanu od aprila 1598. i drugo njegovo pismo od istoga mjeseca slijedeće godine istome patrijarhu i gorespomenutome mitropolitu Visarionu. Za naš zadatak mi dajemo osobitu važnost ovom drugom papinom pismu, i s toga vadimo iz toga pisma ovo što slijedi:
„Si vos,“ piše papa, „vestraram animarum salutem vere desideratis coram eo, qui scrutator est cordium, si ecclesiam Romanam, omnium ecclesarium caput matrem et magistram agnoscitis, et eam catholicam fidem, quam eadem ecclesia ab initio nascentis ecclesiae semper docuit et docet, omni eh parte recipitis et denique summum Romanum pontificem, beatissimi Petri apostolorum principis successorem, cujus nos locum et auctoritatem, meritis licet imparibus, tenemus, et Christi domini in terris vicarium et ejusdem universalis ecclesiae visibile caput confitemini, eique omnem obedientiam adhibere ac reddere parati estis, profecto vos, ut fratres nostros et membra nostra in Christo, libenter complectemur; nihil enim ardentius expetimus aut quaerimus, quam animas Christo lucrari et sanctam ecclesiam, gratia Dei adjutrice, adunare et pacificare. Vos autem errores et schismata abjicere et detestari oportet, etfidem catholicam, quam diximus, corde credere ad justitiam, ore autem profiteri ad slutem, et eh formula, quam haec sancta apostolica sedes praescripsit, in qua nos, tametsi indigni, Spiritu Sancto tamen auctore ecclesiae cathoiicae praesidemus. Nullae vero temporum acerbitates nullae inimicorum insidiae impedire vos possunt, quominus cordeperfecto, in unitatefidei et in spiritu caritatis Christi nobis etRomanae catholicae ecclesiae adhaereatis, extra quam non est salus, nam totum hoc negotium spirituale est, et eh libera voluntate pendet. Oramus autem Deum pacis et salvatorem nostrum Jesum Christum, qui ecclesiam sancatm sibi suo sanguine acquisivit, ut cor vestrum suae divinae gratiae lumine illustret, ut depulsis omnibus erroram tenebris sitis filii lucis et nobiscum in luce veritatis et caritatis ambuletis, ipso Patre luminum auxiliante.“
Kao što ce vidi, papa ovdje i odveć jasno kazuje šta hoće. Na stranu pitanje o oslobođenju od Turaka, na stranu i sve druge vaše zemaljske nevolje, nego vi odredite se istočne šizme i priznajte vlast rimskoga pape, jer to mora biti vaš glavni zadatak, to kaže u ovome pismu papa i patrijarhu Jovanu i mitropolitu Visarionu.
Na ovaj i ovakav papin poziv patrijarh Jovan nije se ni osvrnuo. A da bi odbio od sebe i svaku pomisao ma koga bilo, da bi on i srpski narod pod cijenu prevjere primili kakvu pomoć za oslobođenje od turskog jarma, patrijarh sa velike narodne skupštine u Moračkom manastiru u decembru 1608. piše savojskom hercegu Emanuilu, kojega je narod voljan bio da primi za svoga vladaoca, da će ga svi radosno primiti, ali da mora prethodno zasvjedočiti pismeno u ime svoje i svojih nasljednika, da će štovati slobodu pravoslavne vjere i pravoslavnih crkvenih obreda. Ovako kaže to patrijarhovo pismo onom savojskom hercegu po tekstu toga pisma, koje je naštampao pok.Il. Ruvarac iz ruskog časopisa „Istoričeskій Vъstnikь“ god. 1889. Još je jasnije i odrješitije pomenuti uslov istaknut u avtolitografisanom tekstu braće Doyen u Turinu toga pisma. Tu patrijarh Jovan moli Hercega, „da učini jedan privilegij svrh zakona i pravoslavne vjere naše s kletvom svrh četiri evangelija i na častnomu krestu, potpisano tvojom rukom gospodskom, i također ot tvojijeh sinova principa, da bude uvijek za veliku vjeru; zašto u naše strane nikako nećemo ni jezuita ni nikoga drugoga, koji bi puk hristjanski obraćao na zakon rimski, zašto potle bi moglo biti velika skandala među narod“.
Ali nije tako, kao patrijarh Jovan, postupio mitropolit Visarion. Prilike trebinjske oblasti, gdje je taj mitropolit imao svoje sjedište, a koja je spadala u sferu političkih interesa rimokatoličke dubrovačke republike, bile su u vjerskom odnosu mnogo različite od prilika u drugim srpskim zemljama. Uticaj rimokatolicizma bio je tu snažan mal ne toliko, koliko nekada u predjelima stare Zete. Fra Mijo Batinić kaže, da su u to doba „sljedbenici rimskog obreda u Trebinju slovili sa svoje pobožnosti“, a kako izgleda, oni su olakšavali mnogo radnju fratara o prozelitizmu među pravoslavnim Srbima. Pri ovakvim prilikama u trebinjskoj oblasti, pravoslavni episkop trebinjski morao je biti vrlo oprezan i puno energičan, da bi kadar bio da sačuva, kao što je trebalo, u svojoj eparhiji od tuđinske zaraze pravoslavno sveštenstvo i narod. Mitropolit Visarion nije bio takav čovjek. Po onome što se o njemu zna, on je bio više politički no crkveni čovjek. Interesi crkveni za njega su bili podređeni političkima, i radi ovih posljednjih on nije bio dalek da žrtvuje prve. Radi ovoga on i nije odbio, kao patrijarh Jovan onu papinu pouku, koja je i njemu, kao i patrijarhu upravljena bila. U pitanju narodnog oslobođenja on je radio sporazumno sa patrijarhom Jovanom samo u toliko, u koliko se to slagalo sa njegovim sopstvenim programom, koji je on odnekoliko već godina izvađao samostalno i sa svojim ljudima, a slušajući savjete zapadnjaka i radeći po njihovom upustvu. Pomenuto je papino pismo na njega i na patrijarha Jovana od aprila 1599. godine; ali još za tri godine prije toga mi nalazimo Visariona u tijesnoj vezi sa zapadnjacima, a posebno sa fratrom Dominikom Andrijaševićem, kojega on uz druge razne knezove svojim potpisom opunomoćava da radi kod pape i kod ćesara za narodnu stvar, i kojega preporučuje „kao glavu svijeh nas“, i da se „izvan njega“ nema vjerovati nikome drugom. To je bilo 24.aprila 1596. godine; a mjesec dana kašnje on, „biskupь Vizario“, piše austrijskom hercegu Ferdinandu, i moli ga da bi poradio o oslobođenju hrišćana od Turaka. Tu opet spominje fra Dominika, kao čovjeka od, najvećega pouzdanja, i kaže hercegu, kako od njega, od ćesara i „od svetoga otca pape“ nada se, da će se narod čim prije osloboditi od velikih nevolja, koje trpe pod Turcima. 3a takvo djelo on i narod otplatili bi ćesaru podaničkom vjernošću i poslušnošću; a čime bi otplatili za to rimskome papi, mitropolit Visarion nije našao još za nužno da u tome pismu hercegu kazuje. Slijedeće godine mi nalazimo ovog mitropolita opet u tijesnoj vezi sa drugim fratrom, fra Tomom Ursinom. Nekakva dva srpska kaluđera, Damjan i Pavao, imali su da pođu u Rim papi Klimentu VIII, da ga zamole u ime naroda i srpskih glavara, da bi im poslao vojsku i nekoga vojvodu, da bi ih oslobodio od Turaka, i u toj njihovoj molbi kazuju, kako će sva srpska plemena biti papi „verna i podložna“, i izjavljuju: „a mi da smo vazda vašoi svetini podložni i materi crkvi“, i da će imena rimskih papa svagda spominjati „na svetihъ misahъ“. Ova dva krasna kaluđera fra Toma preporučuje u pismu iz Dubrovnika 2.septembra 1597. kardinalu Aldobrandiniju da bi ih papa lijepo primio, i u tome pismu ovaj fratar spominje i mitropolita Visariona. Ova veza toga mitropolita sa fratrima, koji su imali gotovo neograničeni upliv na njega, a koji nijesu prestajali da ruju protivu pravoslavne vjere, bila je sudbonosna za pravoslavnu crkvu u Hercegovini, jer se tada začela tu prva misao o uniji sa Rimom, koja po sreći nije tada uhvatila korjena, ali koja je u drugoj polovini XVII vijeka izazvala mnoge trzavice u životu te crkve, kao što ćemo dalje vidjeti.
Da od sveg onog bučno započetog i bučno u početku vođenoga rada o narodnom oslobođenju od Turaka, nije ništa bilo, to smo vidjeli; ali fratri ipak nešto postigoše za svoju svrhu u Hercegovini, i posebno u Trebinju. Blagodareći vezi svojoj sa mitropolitom Visarionom i povjerenju, koje su kod njega uživali, oni su uspjeli da u narodu zadobiju neke ljude, a među tima i neke kaluđere trebinjske (kao onog Damjana i onog Pavla), da im budu privrženi i da ih slušaju u vjerskim stvarima, tako da malo po malo stvoriše stranku, koja je težila za vezom sa zapadom i naginjala rimskoj crkvi. Ne može se dokazati, da je mitropolit Visarion kakvim javnim činima podupirao tu stranku, ali se ne može navesti ništa, ni što bi dokazivalo da je on protivu nje radio. I mi ćemo još dalje poći, i dopustiti, da Visarion nije ništa znao ni o onom pismu papi, koje su ponijela u Rim ona dva trebinjska kaluđera sa izjavom unije sa rimskom crkvom, nego će onaj fra Toma biti primamio te kaluđere, koji su morali biti bez vjerske svijesti, a možda i nepismeni, kao što su bez te vjerske svijesti, a i bez savjesti, bili i drugi im drugovi, s kojima ćemo se dalje upoznati, i iste kaluđere poslao u Rim i onako ih toplo preporučivao onome kardinalu, da bi, po svoj prilici, pokazao Rimu revnost fratara u obraćanju „šizmatika“; a možda je i sam taj fra Toma i sastavio ono pismo, jer ne vjerujemo, da bi srpski pravoslavni kaluđer spominjao „mise“ u mjesto liturđije, i da bi ma koliko nepismen bio, govorio, da je bio „rimske vere“ i Nemanja i svi nasljednici mu, kao što je to rečeno u pismu. Ali, dok ovu olakšicu dopuštamo za mitropolita Visariona, ne može mu nikada oproštena biti njegova indiferentnost u pravoslavnoj vjeri i ono njegovo dopuštanje, da inovjerci slobodno u narodu rade protivu pravoslavne crkve. Naskoro je poslije toga (oko 1602. godine) umro Visarion. Zapadnjačka ona stranka u Trebinju nije smjela ni tada, ni za vrijeme prvih nasljednika Visarionovih, kojih se, izgleda, za malo odnosno godina pet izmijenilo, ničim se osobito važnijim da istakne, i to blagodareći bodroj pažnji o očuvanju pravoslavne vjere u jugozapadnim srpskim zemljama srpskih pećskih patrijaraha, koji naslijediše patrijarhu Jovanu.
