Povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog redakcija Žurnala u nastavcima donosi raspravu ispovjednika pravoslavlja episkopa dalmatinskog Nikodima Milaša pod gornjim naslovom. Raspravu je prvobitno objavio episkop Milaš u Dubrovniku 1913. godine, u štampi Srpske dubrovačke štamparije.
Piše: Episkop Nikodim Milaš
Godine 1639. postao je trebinjskim mitropolitom Vasilije (Jovanović). Odmah u početku svoga vladikovanja Vasilije se pokazao pobornikom pravoslavne vjere i velikim protivnikom rimske propagande; naročito je često dizao svoj glas protivu fratara, koji su postali bili bezobzirni u prozelitizmu među tamošnjim narodom, radi čega je fratar Vinjalić, kao što ćemo dalje vidjeti, nazvao mitropolita Vasilija „scismatico cocciuto“. Da je ovo moralo izazvati nezadovoljstvo, a ujedno i reakciju kod fratara, pojmljivo je po sebi; i oni počeše svima sredstvima rovariti u narodu protivu Vasilija. Glavnu je ulogu u ovoj agitaciji vodio bosanski fratar Bonifacije, za koga fratarske hronike govore kao o vrlo živom radeniku za oslobođenje hrišćana u Bosni i Hercegovini u polovini XVII vijeka, ali ujedno i kao o vrlo revnosnom braniocu rimske vjere protivu „šizmatika“. Protivu mitropolita Vasilija digao je ovaj fratar sve što je mogao, i mitropolit je u toj prilici morao mnogo da trpi, čak i od pojedinih između svojih, i da se bori javno za vjeru. Ova radnja Vasilijeva mnogo je žestila fratre, između drugoga i s toga, što su u to vrijeme počeli bili i u Rimu sumnjati o ozbiljnosti i istinitosti onoga, što su oni izvještavali kongregaciju o svojim uspjesima u širenju rimokatoličke vjere u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. Na prigovore za to iz Rima, oni su svima načinima nastojali i radili da se opravdaju, ne zazirući ni od laži, kao što o ovome najbolje svjedoči poznati nam onaj lažni izvještaj Propagandi, koji spada upravo u ovo doba (1648.), o obraćenju svega onog mnoštva pravoslavnog naroda i sveštenstva u pomenutim zemljama, pa i u Dalmaciji, a u kojem se izvještaju kazivalo o obraćenju u rimokatoličku vjeru i trojice srpskih vladika, između kojih je i Vasilijevo ime.
Dok su ovako zavaravali Rim, radili su ujedno svima sredstvima, da satru u Trebinju mitropolita Vasilija, glavno lice, koje im je smetalo i na putu stajalo, da slobodno vrše svoj posao.Uspješe na posljetku otuđiti od mitropolita Vasilija neki dio zabluđelih pravoslavnih Srba, te učiniti, da 1651.godine bude podignut na trebinjsku mitropolitsku stolicu neki kaluđer po imenu Arsenije, a protivu zakonitog mitropolita, Vasilija. Ko je toga Arsenija posvetio za mitropolita, i da li je u istini bio on posvećen za taj visoki jerarhijski stepen, ne zna se. Jedini, koji je imao pravo na to, bio je tadašnji srpski patrijarh Gavrilo (1647-1654). A ovaj patrijarh nije to učinio, jer je on, kao što ćemo odmah vidjeti, štitio mitropolita Vasilija i njegova jerarhijska prava.
Samo se po sebi razumije, da pojavom onog lažnog mitropolita Arsenija u Trebinju, pored zakonitog mitropolita Vasilija, morao se javiti metež u narodu i izazvati trzavice. U posao se taj tada umetnuo patrijarh Gavrilo. Upražnjena je bila u to vrijeme susjedna istočno hercegovačka eparhija, koja se zvala: nikšićkom, planskom, kolašinskom i moračkom u kadiluku prijepoljskom, sa stolicom u Onogoštu (Nikšiću). Ovu eparhiju patrijarh Gavrilo spoji sa trebinjskom i preda je na upravu mitropolitu Vasiliju, kao što o tome svjedoči patrijarhova sinđelija od 29.novembra 1651. (koja je naštampana ovdje u Dodatku pod br. IX). Ovijem je htio patrijarh da javno žigoše onog Arsenija i da obesnaži protivupravoslavnu radnju Trebinja, prenijevši težište eparhijske uprave u oblast, koja je udaljena bila od zapadnjačkih intriga i čista u pravoslavlju. Ostao je mitropolit Vasilije u Trebinju sve dotle, dok se nijesu utišali nemiri, koji su tu izazvali bili smutljivci i neprijatelji pravoslavne crkve. A onaj lažni mitropolit Arsenije uvidio je na posljetku i sam, da pri energičnoj odbrani crkve i crkvene uprave od strane patrijarha Gavrila, njemu nema dalje stanka u Trebinju, te se u početku 1654.uklonio iz Hercegovine i prešao u Rusiju. U Rusiji je svršio onako, kako je zaslužio: bio je zatočen u Pavlovski manastir, i malo za tijem je i umro. Odlaskom ovog nevaljalca utišao se nemir u trebinjskoj eparhiji, koji je on i njegovi štitnici izazvo bio, i nastupio je dosta normalni crkveni život, tako da je slijedeće godine (1655.) mitropolit Vasilije mogao miran prijeći na stalno boravljenje u Onogošt, od kuda je, kao mitropolit sve Hercegovine, upravljao crkvom sve do blažene smrti njegove. Ovo što sada navedosmo služi potvrdom onoga, što je kazivao nekada onaj ostroški arhimandrit pokojnome Karadžiću. A ovo već i odviše jasno svjedoči, da 1661.mitropolit Vasilije nije bio u trebinjskom manastiru, i dakle da nije mogao od tuda nikome tada pisati i slati svoja pisma.
Još manje je mogao Vasilije da piše rimskome papi „iz manastira blažene Gospođe u Trebinju“ 1671.godine, kad se zna, da je u aprilu te godine umro, i da je posljednje godine svoga života proveo gotovo isključivo u svom manastiru Ostrogu kao isposnik.
Pa od kuda tada ona dva pisma rimskim papama mitropolita Vasilija, koja je Tajner objavio, i kojima su poslije dali toliko važnosti?
U odgovor na ovo pitanje mi se ne bojimo javno iskazati, da su ona falsifikati.
Dva igumana trebinjskoga manastira, najprije iguman Kiril, a poslije iguman Atanasije, radi prostih materijalnih interesa, sastaviše ona pisma, ili sami, ili što je mnogo vjerovatnije, pustiše da ih drugi, vještiji u takvim nečistim rabotama sastave, metnuše na ta pisma ime mitropolita Vasilija, i tada ih ponesoše, ili poslaše, kao Vasilijeva pisma, u Rim. Ovo mi otvoreno tvrdimo na osnovu onoga, što je dosada bilo ovdje privedeno, a što nam ujedno rasvjetljuje, i kako su ta pisma mogla da postanu.
Da kažemo najprije o prvome pismu, onome od 1661.godine, koje, kao što rekosmo, ne postoji, a o kojem tek znademo iz pisma pape Aleksandra VII od 25. aprila pomenute godine.
Poslije odlaska mitropolita Vasilija iz trebinjskoga manastira, između mnogih kaluđera toga manastira bilo je dosta i takvih, koji su protivni bili mislima i pravcu u radnji mitropolita Vasilija, i koji su živjeli u tradicijama zlosretnog onog lažnog mitropolita Arsenija, stojeći u vezi sa tamošnjim fratrima i u dobrim odnosima sa susjedima, koji su pomagali i štitili rimsku propagandu. Između tih i takvih kaluđera treba brojati i Kirila, tadašnjega igumana trebinjskoga manastira. A lako da se našao tada u manastirskoj okolini i kakav novi fratar Pavlin, ako ne i onaj isti, poznati nam iz one poslanice izmišljenog moračkoga sabora 1654.godine, ili možda kakav novi fra Bonifacije, kojima je zadatak bio, da primamljuju rimskome papi pravoslavne episkope i pravoslavne kaluđere znatnijih manastira. Međutijem poznato je, s kakvim oduševljenjem i zanosom pape su primali k sebi nove prozelite između srpskog sveštenstva, i koliko su oni štedri bili u darovima, da bi zadržali u privrženosti k sebi te prozelite i eventualno nove dobili. Ovo i drugo još, a koristeći se relativnom udaljenošću od Trebinja mitropolita Vasilija, navelo je dotične trebinjske kaluđere, koji su naginjali zapadnjaštvu, a između njih onog igumana Kirila, na misao, da bi se onim raspoloženjem rimskih papa uskoristili za svoj manastir, a naravno na prvom mjestu za svoju životnu ugodnost, i da bi radi toga trebalo obratiti se papi posebnim pismom. Tu svoju misao i ostvariše, i sastaviše odnosno pismo; a da bi pismo boljeg uspjeha imalo, staviše ime mitropolita Vasilija, kao da pismo polazi od njega zajedno sa brastvom trebinjskoga manastira.Sudeći po papinom odgovoru, pismo je moralo sadržati izjavu pokornosti i poslušnosti rimskoj crkvi i njenom poglavici, i obećanje, da će u toj poslušnosti za svagda ostati i mitropolit i sve manastirsko brastvo.Osim ovoga, pismo je moralo prikazivati veliku oskudicu manastira u materijalnim sredstvima, te molbu, da bi papa pomogao toj oskudici i poslao manastiru milostinju; a ujedno i da bi preporučio manastir zaštiti i pomoći dubrovačke republike. Pa da bi se bolje u tome uspjelo, nađoše, da pismo mora lično ponijeti u Rim sam iguman Kiril. I ovo je sve bilo učinjeno valjda u početku 1661. godine. Papa Aleksandar VII, poznat za svoju energiju u odbrani interesa rimske stolice i za svoj zanos u poslovima širenja vlasti te stolice, povjerovao je bez ograničenja onom igumanu, i učinio odmah sve ono, o čemu nam kazuje njegovo pismo od aprila iste godine, adresovano na ime mitropolita Vasilija, i koje će bez sumnje biti predao istom igumanu da ga uruči mitropolitu. Ali kao što je bez znanja Vasilijeva sastavljeno bilo ono pismo, koje je u ime njegovo ponio u Rim iguman Kiril, tako se taj iguman znao već postarati, da ni papin odgovor ne dođe u Vasilijeve ruke. A što mnogo potkrjepljuje ovo naše mišljenje, to je okolnost, da u aktima starog arhiva dubrovačke republike, nema ni jednog akta ni iz one, pa ni iz slijedećih godina, koji bi dokazivao ma kakav pismeni odnos republike sa mitropolitom Vasilijem u poslu trebinjskog manastira. Što se pak tiče papinoga pisma republici, pažnje je dostojno, što toga pisma nema u republičkom arhivu, ne samo, nego pri svoj mojoj marljivosti u pregledanju arhivskih spisa, ja nijesam mogao da nađem ni u registrima akata, ni u zapisnicima „vijeća umoljenih“, pa ni u drugim pismenim zbirkama, nikakva spomena o tom papinom pismu. Šta se s tim pismom dogodilo, i da li je ono uopšte i došlo u ruke dubrovačkog kneza i senatora, ja ne znam; a neću da kažem, da je možda papa predao onom igumanu i ovo pismo, i da ga je on radi svojih računa zatajao, kao i ono za mitropolita Vasilija. Svašta se može misliti, kad je riječ o onom trebinjskom igumanu Kirilu, koji je radi novca kadar bio da trguje sa najvećom svetinjom i da gazi vjeru svoju.
A šta da kažemo o onom drugom pismu, koje je u ime mitropolita Vasilija poslato bilo 3.januara 1671. iz istoga manastira tadašnjem papi Klimentu X?
Kažu, da je u to doba vrlo revnosno radio u Trebinju oko obraćanja pravoslavnih Srba u rimokatolicizam neki bosanski franciškanac fra Ivo, koji da je znao vješto podilaziti pravoslavnima i da je u tom poslu toliko uspjevao, da ga je za to kongregacija Propagande pismeno pohvalila. Ako je tako, a nemamo uzroka da tome ne vjerujemo, tada se nećemo prevariti, ako u fra Ivinu zaslugu upišemo i ovo pismo trebinjskih kaluđera papi Klimentu. Mitropolit Vasilije, daleko od Trebinja, dokončavao je dane života svoga u manastiru Ostrogu, te je i fra Ivi lakše bilo raditi. Našao se tada u trebinjskom manastiru za igumana neki Atanasije, za koga ne možemo držati, da je bio onako vješt i okretan, kao prije deset godina iguman Kiril, jer uloga, koja mu se u pismu daje, ne pokazuje čovjeka od većega rada; a morao je biti i vrlo slabo pismen, sudeći po stilizaciji samoga pisma, koja, u ostalom, može biti da i nije njegova, nego fra Ivina. Da je pak bio sumnjivog karaktera i gotov da za novce pogazi i svoj obraz, to pokazuje sadržaj istoga pisma, ako ga je ponavljamo, on sam sastavio. Takvoga čovjeka nije bilo teško onom pohvaljenom od Propagande trebinjskom fratru podvrgnuti svom moralnom uticaju; i tijem lakše, što je i njemu i još valjda kojem trebinjskom kaluđeru živa bila u uspomeni milostinja i darovi, što su prije deset godina stigli bili manastiru iz Rima, a i obećanje pape Aleksandra, da neće ni unaprijed zaboraviti trebinjski manastir svojom pomoću. Na ovo posljednje biće podsjetio igumana fra Ivo, te ga sklonio da sastavi posebno pismo za papu. Prvo ono pismo urodilo je bogatim plodom najviše sigurno s toga, što je bilo napisano u ime mitropolita Vasilija, te odlučiše i ovo drugo pismo napisati u njegovo ime, u nadi, da će proći utajeno kao i ono prvo, ili da će ga bar znati pritajati. I pismo je bilo sastavljeno i otpravljeno u Rim po dvama trebinjskim kaluđerima. Šta sadrži i kako je ono stilizovano, znademo već. Koliko je pak ono servilno po izrazima, i koliko je nisko po sadržaju, i dostojno samo ljudi, koji ni najmanjega pojma nemaju o ljudskom ponosu, neka pokaže sami tekst pisma, koji smo naročito htjeli da u Dodatku naštampamo. Ali to je pismo i svetogrdno naspram uzvišene ličnosti mitropolita Vasilija, jer ga prikazuje, kao niskog puzavca i kao čovjeka, koji ne zna ni za svoj ljudski ponos, ni za episkopsko dostojanstvo. Samo pismo nema ničijega potpisa, niti bar pečata manastirskog, ali ono se nalazi u arhivu kongregacije Propagande među drugim episkopskim pismima (Vol. 54. f. 5), i mi nemamo prava da sumnjamo o postojanju njegovom.
Kad usporedimo ovo pismo sa poznatim nam pismom onog crnogorskog mitropolita Mardarija, ili sa onom tobožnjom poslanicom 1654.godine iz Moračkog manastira, mi moramo opaziti veliku sličnost između tih spisa, i prema tome zaključiti, da sva tri potiču iz jedne te iste kovnice. Samo to pismo lako da nije ni došlo u ruke boležljivoga osamdesetogodišnjega starca, pape Klimenta X, nego će ga biti primio kardinal Paluzzo Altieri, koji je tada vodio poslove rimske crkve, i učinio od istog pisma onu upotrebu, koju je ono zasluživalo: predao ga je u arhiv propagande bez ikakvoga riješenja. Tim se pismom samo osramotio onaj iguman Atanasije i oni trebinjski kaluđeri, koji su uz njega bili i pismo otpravili u Rim, ali koji se time ujedno i svetogrdno ogriješiše o svijetlo i sveto ime mitropolita Vasilija, koji je upravo u to vrijeme dokončavao svoj zemaljski život i posljedna bogougodna djela na zemlji činio.
I ovijem, kako mislimo, dokazano je do očiglednosti, da mitropolit Vasilije nije imao, niti je mogao imati ikakvog udjela u onim pismima, koja se njemu pripisuju, niti je on za njih išta znao, nego besavjesna neka lica zloupotrebiše njegovim imenom radi nečiste svoje svrhe, da bi iz Rima izmamili novaca i darova.
Na dopunu i radi svestranoga razjašnjenja onoga što rekosmo o karakteru, i osobito o tvrdoći u pravoslavnoj vjeri i odanosti pravoslavnoj crkvi mitropolita Vasilija, privodimo dvije bilješke iz XVIII vijeka, koje, ma da su i kratke, ali mnogo kažu.
Između mnoštva knjiga, koje su napisane bile na zapadu protivu pravoslavne crkve, ima jedna, koja je štampana 1764.u Zagrebu sa naslovom: Brevis notitia schismatis graeci et contraversarium orientalium, koju je napisao P. Ioann. Bat. Simunics e Soc. Iesu. Jedan primjerak te danas rijetke knjige, koja je sada moja svojina, pripadao je nekada učenom fratru G. Vinjaviću, koji je umro 1781. Na tom primjerku ovaj fratar svojom je rukom zapisao u kratko o vjerskim prilikama u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini XVIII vijeka, i tu je stavio bilješku i o mitropolitu zahumskom Vasiliju, da je bio „un uomo molto pio e religioso, ma cocciuto scismatico, e ostile al nostro ordine“. Fratar Vinjalić radi svoje objektivnosti sastavlja rijetki izuzetak između druge braće mu, koji su pisali o pravoslavnoj crkvi i njenim istaknutijim radenicima u posljednjim vijekovima u srpskim zemljama.On je iskreni privrženik svoje crkve, ali ujedno i pravičan u suđenju o pravoslavnoj crkvi, protivu koje nije nikada dopustio sebi neprilične riječi, a što pokazuje njegov sastavljeni na italijanskom jeziku istorijsko-hronološki kompendijum o Jugoslovenima, koji dolazi do 1769.godine. Radi ovoga mi i privedosmo onu njegovu bilješku, koja sama bi dovoljna bila da pokaže, koliko je mitropolit Vasilije odan bio svojoj pravoslavnoj vjeri.
Savremenik Vinjaliću bio je pravoslavni dalmatinski episkop Simeon Končarević. U poznatom svom ljetopisu vladika ovaj pod 1654.godinom spominje hercegovačkog mitropolita Vasilija. Na l. 271-273. on govori o događajima u Dalmaciji i okolnim zemljama u vrijeme kandijskoga rata između Mlečića i Turaka, te bilježeći tadašnje vjerske prilike u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, kazuje za mitropolita Vasilija, kako se morao boriti protivu inovjerne propagande u Hercegovini, i kako su fratri neprestano rovali i bunili narod protivu njega. Spominje ga i pod 1667.godinom, i hvali ga za njegovu veliku pobožnost i za njegovo staranje o manastiru Ostrogu. Tu bilježi i njegov polazak iste godine iz Ostroga u Peć. A bilješke episkopa Končarevića u njegovom ljetopisu uvijek su tačne i istorijski opravdane, kao što smo to na drugom mjestu spomenuli. Da potkrijepimo ove dvije sada navedene bilješke svjedodžbom, ma bilo i negativnog karaktera, jednog ljutog protivnika pravoslavne vjere iz prve polovine XVIII vijeka, nekadašnjeg barskog arhiepiskopa, a poslije arhiepiskopa zadarskog, Vikentija Zmajevića, iz njegovog Specchio della veritá. U tom svojem dobro poznatom spisu ovaj Zmajević ustaje najvećom žestinom protivu pravoslavne vjere, i posebno protivu pravoslavnih Srba i njihovih episkopa.U 9.glavi toga svoga spisa on govori o trebinjskom manastiru za vrijeme pape Aleksandra VII, onog istog pape, kojemu je, kako se kazuje, slao 1661. godine mitropolit Vasilije poznato nam svoje pismo iz trebinjskog manastira. Između ostaloga tu Zmajević piše, kako je u to vrijeme jedan iguman tog trebinjskog manastira, po imenu Simeon, išao u Rim papi Aleksandru VII.i ispovjedio rimokatoličko vjeroispovjedanje, priznavši papino starješinstvo, i kako ga je papa za to bogato obdario; ali poslije, kad se povratio iz Rima, si burló della professione di fede, javno oporekao je ono ispovjedanje, i uz to se još hvalio, kako je znao vješto da prevari Rim (con maggior piacere di aver ingannato Roma). Je li ovo istina, ili nije, što je tu kazao Zmajević o tom trebinjskom igumanu Simeonu, mi nećemo da ispitujemo. Može biti da je istina; jer u svemu onom svome spisu Zmajević pokazuje opširno poznavanje prilika trebinjske oblasti, i posebno pravoslavnog trebinjskog manastira i njegovih tadašnjih kaluđera; a mogao je on to i poznavati, jer je zvanično bio, prije nego što će zauzeti zadarsku arhiepiskopsku stolicu, visitatore apostolico alle chiese della Serbia, Albania, Macedonia e Bulgaria, i kao takav obišao je sve srpske zemlje i lično se upoznao sa svim crkvenim prilikama u tim zemljama. I sada pitam ja, je li moguće dopustiti, da onako energičan čovjek, i ujedno onakav fanatični rimokatolik, kakav je bio taj Zmajević, da bi on u rečenom svojem spisu, ili u drugim svojim mnogim opširnim izvještajima kongregaciji Propagande o pravoslavnim Srbima u Bosni i Hercegovini, u kojim izvještajima on stotine potankosti spominje o dotičnim pravoslavnim vladikama i manastirima, je li moguće, velim, da bi on, govoreći o dobu pape Aleksandra VII i o onom trebinjskom igumanu Simeonu, koji je išao tome papi, a to je sve moglo biti između 1655. i 1667, kad je taj papa vladao, i kad je Vasilije bio odavna hercegovački mitropolit, da bi isti Zmajević propustio bio da spomene o onakvom krupnom događaju, kakav bi bio prevjera jednog onako istaknutog srpskog pravoslavnog mitropolita, mitropolita Vasilija, kad bi istinit bio taj događaj? I sada smo, ja mislim, na čisto sa pitanjem o prevjeri mitropolita Vasilija, koju sa onakvim triumfom istakoše zapadnjaci.
Sa svoga gledišta i u interesu svoje crkve ti zapadnjaci mogoše to istaknuti. S te strane ne može im za to biti zamjerke.Čuli su svjedodžbu jednoga pape, da mu je mitropolit Vasilije 1661.godine slao pismo svoje pokornosti rimskoj crkvi i odstupanja od pravoslavnog vjerovanja, a zatijem su pročitali pismo istoga mitropolita od 1671. godine drugome papi, u kojem mu pismu svečano ponavlja onu istu pokornost, i to je već onim zapadnjacima dovoljno bilo, da istaknu, kako je „mitropolit Vasilije sa cijelim trebinjskim manastirom ostao vijeran katoličkoj crkvi i uz to gojio najnježnije osjećaje prema papi, glavaru kršćanstva“. Da li su pak bila autentična ona dva pisma papi istoga mitropolita, to se njih nije ticalo, kao što se to nije ticalo ni svih onih drugih, koji dosada govoriše o tim pismima.
Mi smo međutijem vidjeli da ona pisma nijesu autentična, i prema tome da je izmišljotina sve ono, što se reklo o mitropolitu Vasiliju na osnovu tih pisama.Pa ko je onda kriv za postanak onih pisama, i da je na osnovu istih mogla pasti onakva crna ljaga, kao što je apostasija od vjere, na uspomenu hercegovačkog mitropolita Vasilija, onog „doblяgo vѣrы pravoslavnыя pobornika, otgonящago otь cerkvi eretičeskія gorkія pleveli“?
Krivi su kaluđeri, koji su u ona vremena bili u trebinjskom manastiru, a posredno i oni kaluđeri, koji su prvih godina XVII vijeka bili u moračkom manastiru. Ovo smo vidjeli, i ovo je do očiglednosti dokazano.
Nastaviće se.
