Piše: Aleksandar Živković
Poznato, i do današnjeg dana, mnogima zazorno prijateljevanje Milovana Đilasa i Matije Bećkovića, krunilo je, kao što je publici nedovoljno poznato, u Matijinim pjesmama pretežno epskog ciklusa.
U nedavno i na srpskom jeziku prvi put objavljenoj Đilasovoj knjizi, Ideal i profesija – uspomene revolucionara (Vukotić medija, 2024), nailazimo na porijeklo čuvene Bećkovićeve Pesme o Svetom Savi.
Pišući o Bijelom Polju s početka tridesetih godina prošlog vijeka, Milovan Đilas je, između ostalog dao dosta utisaka o pjesniku Ristu Ratkoviću i njegovoj porodici, ali i o socijalnim prilikama u Bijelom Polju. Piše kako je tu, u ravnici, narod i fizički propadao, dok je u planinskim krajevima oko Pljevalja, Nove Varoši i Sjenice, i srpski i muslimanski narod bio i zdraviji i otresitiji, imao i vođa i pokreta.
Đilasa piše da je smrt, nasilje i siromaštvo ostalo u Crnoj Gori. „A ovde – beda, neznanje, tupost i degeneracija. Kao da se krokom preko Tare, iz Crne Gore u Sandžak, iz ljudske krvi ugazi u prokletstvo.“
Sve ga je to navelo da taj kraj iz srpske feudalne župe pretvoren u turski sandžak, opiše i jednom pričom:
„Ima jedna sandžačka hićaja (anegdota): Išao Sveti Sava za golomrazice po tom kraju (po Sandžaku), otrgne se pas i počne da ga očupa. Onda je rekao: Prokleta zemlja, u kojoj su psi pušteni, a kamenje vezano.“ (Navedena knjiga, str. 63)
Jasno, Matija Bećković je ovu hićaju, umjetnički transponovao i dao joj univerzalno (vansandžačko) značenje. Doprinos kaži, Milovana Đilasa, vidi se, u tome nije bio mali.
