,,Ko se nadao?”, kakva je to samoobmanjujuća rečenica. Tenkovi gaze. Gusjenica piči li piči. Ljudi bježe i hoće preko granice, dok muškarce 18+ vraća vojska da se bore, a nemaju čim sve i da hoće da se bore. Moćnici su moćnici, a mrtvi su mrtvi. Valja se prisjetiti te pjesme Damira Avdića. ”Mrtvi su mrtvi, ne pričaj ni o sjećanju sad./Mrtvi su mrtvi, što im ne pruži ruku dok su živi bili?/Mrtvi su mrtvi, džaba ti je molitva sad./Mrtvi su mrtvi, što ne zapjeva s njima dok su živi bili?/Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se živih kad?/Suzama kafu šećere. Živi, a mrtvi su.”
Opasnim je govorom počelo. U godini 2022. država se olako proglašava istorijskom greškom, boljševičkom izmišljotinom. Koliko to povoda daje da se i druge države proglase greškom, da se pozove na novo crtanje mapa. Ostali bi samo veliki, svi manji bili bi pojedeni. Treba sve da nas to brine, jer smo mali i umijemo samo među sobom da se bijemo. Dokazano mnogo puta. Zato ne mogu da vjerujem da se ljudi lože na silu, da se raduju što je pregažena nečija država. Ta država nama nije nanijela zlo. Ako ćemo čak i tako da posmatramo stvari, nema opravdanja za seirenje i navijanje. Ne zanimaju me ni licimjerni facebook pacifisti i anti-ratni profiteri. Zanima me kako neko može da se raduje ratu. Zanima, jer ne shvatam.
I kako voljeti čovjeka od kojih se njegovi najbliži tresu? Nema druge riječi za to do strahovlada. Tresu se jer znaju da jedna riječ može da ih košta previše. To nije sloboda. To je daleko bilo. Voljeti nekoga zato jer je opasan, pa kakva je to ljubav? To je više pitanje kompleksa. ”Dobili su što su tražili.” takođe je odvratna rečenica. Ukrajina ostade sama, a lagano je gaze veći od nje. Raketa je raketa, a život je život. Ne razumijem kako neko navija za raketu. I nikad neću razumjeti. Valja se vratiti nekim knjigama. Prije svega Emanuelu Kareru i izvanrednoj knjizi “Limonov”, kako bi nam stvari bile jasnije. Takođe, valja pročitati opet i Boru Ćosića i knjigu “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”. Čisto da se ne iščuđavamo po internetu previše. Remark je svakako obavezno štivo za ove dane. On nas je sve pročitao a mi njega nažalost nismo do kraja. Kako sad stvari stoje na terenu, na jednoj strani je komičar, na drugoj tenk. Nije fora. Nije uopšte fora. Strašno je. Ne bilo primijenjeno.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
