Rat u Ukrajini, po svemu sudeći, otvara se kao zenit, kao posljednja i dugo pripremana hladnoratovska bitka. Teoretičari su, možda, upozoravali pravovremeno, ostaje da vidimo koliko su praktičari rata ludi!
Savremeni ratovi više nego ikada ranije dovode čovjeka u stanje moralne i intelektualne dezorijentisanosti, pa i psihoemotivnog rastrojtva, na šta teoretičari rata već nekolike decenije upozoravaju. Primjera radi, u časopisu švajcarske vojske Military Power Revue, autorski dvojac Daniel Lätsch i Daniel Moccand, još 2010. godine donosi jedno promišljanje koje bi prije moglo zvučati kao opis današnje ratne situacije; pisano je, uostalom, u futurološkom ključu:
„Uticaj političke vlasti na vojne operacije biće velik, protivrečan i često neorijentisan na rešenje problema. Međunarodno pravo je postalo ograničavajući faktor za vođenje operacija. Primjeni protivničkih i sopstvenih psiholoških operacija pridaje se odlučujući značaj. Ko uspe da zadobije sopstvena i protivnička ’srca i umove’ (Hearts & Minds), odnosno da ih ne izgubi, dobiće rat. Napad bi mogao u prvoj fazi biti privredni rat uz kombinaciju sa psihološkim operacijama, uključujući ucenjivanje, privredne blokade, zaplenu ili blokiranje imovine u inostranstvu, privredne prevare drugih država, itd.”
Posljednjih mjeseci posebno se na meti svakovrsnih interpretacija nalazi i tzv. doktrina o hibridnom ratovanju, što je prije desetak godina osmislio ruski general Valerij Gerasimov. Evo jednog njegovog razmišljanja koje može poslužiti kao svojevrsna dopuna, razrada, prethodnog citata:
„U 21. veku postoji tendencija zamagljivanja razlika između stanja rata i mira. Ratovi se više ne objavljuju, a kad započnu, ne idu prema obrascu kakav se ranije očekivao. Uloga nevojnih sredstava u postizanju političkih i strateških ciljeva je narasla, pa je u nekim slučajevima njihova efikasnost znatno nadmašila silu oružja. Naglasak korišćenih metoda sukoba preusmjerava se na široku upotrebu političkih, ekonomskih, informativnih, humanitarnih i drugih nevojnih mjera, koje se sprovode uz korišćenje protestnog potencijala stanovništva“.
Mogli bismo u prvi mah pomisliti kako se suočavamo sa nečim paradoksalnim, kao da evidentiramo teorije koje prethode praksi, kao da čitamo vjerne opise rata prije samog rata. No, jasno je, rat u Ukrajini, po svemu sudeći, otvara se kao zenit, kao posljednja i dugo pripremana hladnoratovska bitka. Teoretičari su, možda, upozoravali pravovremeno, ali ostaje da vidimo koliko su praktičari rata ludi!
Ako bismo savremena teoretisanja o ratu, a imamo izgleda i razloga, pokušavali da čitamo kao strategije ili uputstva za ratovanja tek bismo upali u ćorsokak. Pravi primjer takve mogućnosti jeste baš spomenuta teza generala Gerasimova, koja je izvučena iz njegove obimne publikacije „Značaj nauke u predviđanju”. Od strana zapadnjaka ona je primljena kao nekakva inovativna strategija ratovanja. Međutim, šta ona nudi novo a da to zapadnjačka logika, propagandna i mašinerija rata nije već pokazala u drugoj polovini prošlog vijeka!? Skoro ništa, osim što su tehnološke i digitalne mogućnosti toliko napredovale u da su mehanizmi manipulacije postali beskonačni, ali ciljajući u jednu istu metu: pogoditi direktno u srce čovjeka, jer (s) mozgom se lakše ovlada.
U današnjem svijetu u ratu nije samo onaj ko je stanju ili u poziciji da ga ignoriše. Ali koji je to rat? Ovaj rusko-ukrajinski rat, ako se uopšte može tako nazvati, već ima svoj kalendar. Čini se, dakle, da ima svoj vremenski fiksiran početak, pa će, valjda, imati i svoj kalendarski kraj. Ovaj drugi rat koji je počeo prije njega i koji će trajati nakon njega, a koji već danas možemo nazvati Prvim svjetskim kiber ratom (cyber warfare) potrajaće sve dok na ovoj planeti ima interneta.
Milorad Durutović
