Ne mogu se sjetiti nikog drugog, do Đukanovića, koji je u skorije vrijeme prizivao rat u Crnoj Gori, najavom da će se od sopstvenih građana kojima je predsjednik „odmetnuti u šumu”. A zašto? Zato što je prvi put u svom političkom trajanju ostao bez apsolutne vlasti.
Teško se sjetiti kada je bilo ko u crnogorskom javnom prostoru nastupio sa višim stepenom optužbi prema nekome, a sa istovremeno ništavnim stepenom argumentacije, kao što to uporno, posljednjih dana čini Đukanović prema SPC. Jedini efekat, a izgleda i osnovna namjera njegovih ničim dokazivih monstruoznih optužbi na račun Crkve jeste dioba građana i atak na društveni sklad unutar Crne Gore.
Priviđanje i prizivanje ratnih tema iz njegovih usta sve nas podsjeća na činjenicu da je upravo ovaj čovjek, kao niko na Balkanu, u posljednjih trideset godina, svoju političku vlast utvrdio učestvujući u ratnim zbivanjima i vješto manipulišući svojom podrškom zaraćenim stranama, tokom raspada bivše SFRJ. Može se bez dvoumljenja zaključiti kako nije bilo vojne komande, od Vardara do Triglava, kojoj lično on, u nekom momentu, nije davao političku podršku. Najprije je bio među komandantima srpske vojske preko Drine, pa se potom izvinjavao Hrvatima i slao svoju vojnu delegaciju na proslavu hrvatske vojne pobjede. O njegovim kombinacijama sa Tačijem i Haradanijem, tek ćemo, valjda, čuti… Ishod takvih njegovih aktivnosti su srušeni i raseljeni domovi u Hrvatskoj, BiH i Srbiji (na Kosovu) dok je jedino od rijetkih, još uvjek neraseljenih mjesta njegova lična trodecenijska vlast.
Vjerovatno će biti prilike da optužbe koje svaljuje na račun drugih ovaj čovjek nekada dokaže pred zemaljskim sudovima, ali ono što naročito intrigira javnost, među kojima i brojne korisnike socijalne pomoći i narodnih kuhinja širom Crne Gore, jeste pitanje koliko je svojim političkim nečinjenjem ekonomski „granatirao” brojne porodice i građane naše države, i ima li takav tužni bilans ikakve veze sa meterijalnim blagostanjem koje Đukanović do dan danas uživa.
Osnovano da sumnjam u njegovu brigu za mir i u sve njegove osude rata na drugim meridijanima, kada znamo da je, koliko juče, bio glavni motivator i idejni tvorac incidenta kod Cetinja, koji je prijetio ozbiljnom narušavanju našeg građanskog mira – samo da bi se odbranila njegova mitomanija i njegova maštarenja. Svojim formalnim i neformalnim uticajima, stečenim trodecenijskom despotijom, uspio je da uzbuni dobar dio mirnih i dostojanstvenih građana Cetinja, protiv obreda koji, baš na Cetinju, traje duže nego što mogu da pamte i najstariji stanovnici prestonice, i protiv patrijarha Crkve kojoj je išao u goste i po podršku onda kada se radilo o njegovom političkom preživljavanju. I sad, onaj kome ništa nije značio mir među crnogorskim građanima, zarad sopstvenog opstanka na vlasti, osuđuje nasilje i rat na drugim prostorima. Pretpostavljamo da to radi isto onoliko iskreno koliko je bio iskren kada je cjelivao krst u rukama mitropolita Amfilohija.
Riječi mitropolita Joanikija da je rat u Ukrajini, kao i svaki drugi rat, posljedica bezbožništva koje se bilo ukorijenilo među ljudima – valjda samo neko ko neće ne razumije. Neće biti da su služba i ljubav prema Bogu, uzroci ratova? Koliko se ja razumijem u pravoslavnu duhovnost – uzroci rata su upravo suprotni. Hrišćani vjeruju da tamo gdje nema vjere u Boga, tamo ne može biti ni ljubavi ni mira. A kada je rečeno da je „Crna Gora projektovana da bude mala Ukrajina” ubijeđen sam da se mislilo na najnoviji Đukanovićev pokušaj da, zarad sopstvene vlasti – zavadi i zarati najrođeniju braću, prijatelje i kumove. Ne mogu se sjetiti nikog drugog, do Đukanovića, ko je u skorije vrijeme prizivao rat u Crnoj Gori, najavom da će se od sopstvenih građana kojima je predsjednik „odmetnuti u šumu”. A zašto? Zato što je prvi put u svom političkom trajanju ostao bez apsolutne vlasti.
Znam da Đukanovićevi ratni doboši, koji su jedino što trenutno ima da izveze iz svoje države pred Evropu i svijet, nemaju slušaoce među ozbiljnim ljudima. Njegove ruske bajke o „srpskom svjetu” predstavljaju priče za malu djecu. Ali, na svu sreću, i na napredak Crne Gore, ni djeca to ne slušaju.
Milija Todorović
