Piše: Đuro Radosavović
Ima nekoliko knjiga o divnom gradu Solunu, valja ih pominjati i preporučivati. Na svakoj stranici može da se nađe nešto zanimljivo, dirljivo, nešto što nas se direktno ili indirektno tiče. Svega ima. Tako se može i čuti kako tutnjaju vozovi puni nedužnih solunskih Jevreja. U martu 1943. godine, gotovo 50 hiljada Jevreja nacisti deportuju vozovima ka Aušvicu. Pet dana putuju, bez vode i hrane, u nehumanim uslovima, prolaze ti vozovi i kroz ove naše krajeve. Krenuli su iz Soluna i nisu se nikad vratili. U Solunu je postojala najveća sefardska zajednica u Evropi, a danas ih tamo živi svega nekoliko stotina.
Solun je čvorište, važan grad, zato ga treba istraživati, čitati te knjige. Prije svih “Solun, grad duhova” Marka Mazovera. Izuzetno koncipirana i koncizna knjiga o tom gradu. Kako je nastao, koje su vojske prošle i zašto, ko ga je gradio i rušio, ko ga je voljno ili nevoljno napuštao i ko je posljednji stigao. Među tim podacima o Solunu jedan podatak zvoni i čuje se daleko. U Solunu je rođen Ataturk!
Kako? Lako. Kao što je Džoni Štulić rođen u Skoplju, kao što su mnogi rođeni u gradovima sa kojima njihove porodice nemaju direktnih veza. Sve su to djeca preraspoređenih i prekomandovanih vojnih lica. Ili izbjeglica, ili onih koji su tražili sreću.
Kad je rođen Ataturk, Solun je bio dio Osmanskog carstva, važan grad, ali takođe i mjesto u kom su se rađale reformističke ideje i pokreti, Solun je bio i centar Mladoturaka, grupe koja se zalagala za modernizaciju i reforme carstva, a sve je to uticalo na kasnije Ataturkove stavove.
Ataturk je Kemal. Ataturk znači otac Turaka, tad je samo on nosio to prezime. Zaslužio ga je. Ali ime je podjednako važno, dao mu ga je njegov učitelj u vojnoj školi. Kemal znači “savršenstvo”, to je “potpunost”, kad je sve kako treba, do kraja, bez greške i besprekorno. To znači Kemal.
Ako neko ide u Tursku, ili pak ide u Solun, dobro je da se informiše. Malo. Živimo u vrijeme Gugla, Čet Džipitija, a prije svega postoje i biblioteke, enciklopedije, postoje prevedene i neprevedene knjige i zbirke, bilo bi dobro prije nekog putovanja upoznati se sa zemljom u koju se ide. Većini ambasadora koji su dolazili u Jugoslaviju, obavezno štivo bile su knjige Iva Andrića, da bi se upoznali sa zemljom u koju su došli, da proniknu u dušu naroda. Kad se putuje u Tursku, treba makar pročitati nešto o Ataturku, Istanbulu, pogledati sjajne filmove Fatiha Akina i čitati makar Orhana Pamuka.
Poslanice i poslanici, ministri i funkcioneri, valjalo bi da urade isto, da u pauzama pretraživanja svog imena i prepiranja sa botovima i neistomišljenicima ukucaju još po neko ime, malo važnije. Jer, na primjer, Ataturkov muzej izgrađen je 1953. godine, a polovina sadnica prelijepog drveća što okružuje taj muzej u Ankari donirala je SFR Jugoslavija. Ima veza, ko hoće da vidi, naći će poentu.
Ko neće da čita, praviće gafove, blamiraće sebe, partiju, državu, sve redom i reći će čak da je “posjetila osnivača Republike Turske Mustafu Kemala Ataturka”.
Ako su za što kadri naši političari i poslanici, kadri su da postanu viralni zbog gafova. Svako se pamti po djelima. Ataturk po velikim reformama, a ovi naši po velikim provalama.
Izvor: Vijesti
