Na portalu Antena M, prekjuče je predsjednik HGI Adrijan Vuksanović objavio nazočno inspirativan napis pod naslovom: “Politika Slobodana Miloševića ima proleće u Crnoj Gori”. Zbog tog su mnogi grubo reagovali a on se potom sa žalom požalio javnosti.
Smatram da Adrijan ipak ima određene, a znatne olakšavajuće okolnosti. On nije s dovoljno pažnje, znanja i osjećaja za vrijeme i prilike tog/tih “proljeća” iz nehata pogriješio. Adrijan je doslovno izveo ovu piruetu: “Politika Slobodana Miloševića koja živi svoje “proljeće” u Crnoj Gori, donijela je ogroman broj žrtava Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Hrvatski narod dobro razumije Crnu Goru, jer se ona danas suočava s onom politikom s kojom se Hrvatska suočavala devedesetih godina.”
Naime, tog ili tih “proleća” tih *90-ih Milo Đukanović bi opet bio na vlasti, jer ga je na vlast postavio upravo Slobodan Milošević. On mu je bio politički otac i on mu vjerno služio kao najbolji đak dok ga nisu opile pare i vlast pa je znanom obrascu izdao onog koji ga je stvorio. To je dapače bilo daleko jače od njega. Tak državnički.
Dakle, da zaista politika Miloševića ima proljeće u Crnoj Gori danas mrzeo bi se opet šah zbog ustaške” šahovnice. Vođen bi bio opet: rat za mir. Pijani i neuki komunistički kartografi bi bili kuđeni, psovani i gonjeni. Milo bi opet bio onaj naš stari “Srbin od Britve” silno bi srbovao Beogradom”. Šteta? I da, slao bi avion o državnom trošku ili onu malu “Canetovu cesnu” po fam-fatal Jami u Beograd. I tako bi se sve zavrćelo u krug. Strasno, slasno, malčice razvratno ali “zaljubljeno”, što opravdava “golupčiće”.
A pljačke i svakojaka zla djela najprimitivnijih vrsta bi do Dubrovnika sva – “proćetala”. Uz sve navedeno Adrijanovim sunarodnicima bi da je sada tog “proljeća” Milo skojevski poručio: “sa tim ustašama treba završiti jednom za svagda”! Šteta?
Šverc cigareta bi opet doživeo svoje novo žarko proljeće. I oživjele bi čuvene najbludnije žurke iz eksplicitnih intimnih “predanja” učesnice Adrijanove snažno uzbuđene i skroz fascinirane nestašne sunarodnice Alke Vujice koje je naizust kazivala pok. Ivi Puksniću. A u Nikšiću i na Svetom Stefanu bi opet bjesnele one žurke… Okupilo bi se društvo staro, Milo, Cane, Beba, svi šverceri, i ministri, sve elite i starlete i pokoji iskusni ruski oligarsi..
Istina, Adrijan je pobrkao redosljed u lancu “uzročno-posljednične” veze jer se očito zbunio kad je napisao: “Rat u Hrvatskoj nije počeo Olujom, već je završio Olujom. Oluja nije uzrok, već posljedica. Svaki rat ima nevine žrtve i u tome je jedna od njegovih tragičnosti, a najveći krivac je onaj koji ga je započeo.”
E kada smo kod te uzročno-posljedničke veze valja navesti historijsku činjenicu da je u Ustavu SR Hrvatske iz 1974. godine pisalo: „SR Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, “država srpskog naroda u Hrvatskoj” i država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive“. Ali i prije toga u Topuskom za vrijeme Drugog svjetskog rata 8. i 9. maja 1944. na Trećem zasijedanju ZAVNOH-a Hrvatska je definisana kao buduća federalna jedinica SFRJ i jasno naznačeno u tom Ustavu da Srbi u Hrvatskoj “imaju ustavno-pravni status “konstitutivnog naroda”. I tako u svakom ustavu nadalje sve do decembra 1990. kada je izglasan Božićni Ustav po kome su “Srbi prosto izbačeni iz Ustava”. Uzrok je očigledan, to zna baš svatko.
A nešto samo malo prije toga, 25. 7. 1990. hrvatski Sabor je donio odluku po kome je ona Đukanovićeva “šahovnoca zbog koje je zamrzeo šah” postala zvanični simbol SR Hrvatske – identično kao u doba čuvene Hitlerove nacističke NDH.
To je bio UZROK Adrijane a Srbi su se nužno organizovali, (POSLJEDICA) jer na “Jelačića placu” se prodavao s kockastim amblemom u konzervama te 1990. “čist hrvatski zrak”. A ustaška emigracija pohrlila u domovinu. Cijela Hrvatska je brujala 1990. od uskliča “Za dom spremni”, Složićete se da se srpski narod morao sjetiti kompleksa logora Jasenovac, Jadovna, Pribilovaca i tako tom niskom genocida. Prema tome, jasno je svakome razumnom da razluči – uzroke od posljedica.
Naposljetku, naš Adrijan nije makar tko, on je član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Hrvatske od 2013. I član Hrvatskog nacionalnog vijeća, član Matice Hrvatske… Tak mlad a Član.
Zato dužnosničkom retorikom domovinskih branitelja naš Adrijan veli: “Svima onima koji govore da mi nije mjesto u vladi zbog stavova koje iznosim, ističem da nisam spreman “žrtvovati vrijednosti hrvatskog naroda zbog ministarskog mjesta”. Adrijan je dosljedan hrvatski domoljub. Dopustite, Adrijane, i da srpski narod nije spreman jednako kao i vi “žrtvovati vrijednosti srpskoga naroda” zbog ministarskih fotelja, je li to fer? Dajte se Adrijane koncentrirati.
No vratimo se na koncu kao na početku “našem Kemu i proljeću”. Eto takva je bila politika tog proljeća, onako s proljeća, jer.. “Nekako s proljeća uvijek meni doluta, neka zvijezda tamna…” (Kemal Monteno). Sve na to podseća, što Adrijan razumije kao pjesnik i to može opravdati njegove vrele zanose. Naš Adrijan je poeta čije su pjesme i u “Hrvatskom slovu” i u “Hrvatskom književnoj reviji Kod” a zavrijedele su da završe i u Antologiji “Hrvatsko pjesničko biserje”. Adrijan je naš biser, obnaša se strogo i netremice – pjesnički. Šteta za pjesnika, korist i mučnina za čovjeka.
PREPORUKA: Dragi Adrijane, dajte kupite, ne žalite novce knjigu Stjepana Mesića počasnika našeg glavnog grada Podgorice/Titograda. Sadržaj te knjige je istovjetan ali je morate kupiti tri (3). Zašto? Zato Adrijane jer svaka od tih knjiga posljednjeg predsednika predsjedništva SFRJ piše različito a indikativno: Prva: “Kako sam razbio Jugoslaviju”; Druga: “Kako je razbijena Jugoslavija”; Treća: “Kako su razbili Jugoslaviju”. Naš je Stjepan. Adio Adrijane, tj. a što da ne, (do svidaniя) dosvidanja. Dolap se okreće.
Piše: Vukašin iz Klepaca
