Crna Gora ima slavnu prošlost, haotičnu sadašnjost i neizvjesnu budućnost. Crna Gora ima svoje administrativne granice, prirodna bogatstva, izgubljenu i/ili rasprodatu privredu. Ima i svoj narod, odnosno, kako se danas korektinije kaže, građane. Građani imaju u parlamentu svoje političke predstavnike. Oni se staraju da Crna Gora postaje i opstaje kao društvo hroničnih podjela. Zapravo, teško je raščlaniti ko koga demokratski emanira u toj korelaciji. Građani se obično pozivaju na poštovanje izborne volje, a, neobično, i političari se, takođe, pozivaju na poštovanje izborne volje. U čemu je onda nesporazum? U Crnoj Gori postoje pitanja bez odgovora, pogotovo kada bi ti odgovori pokazali da u ovdašnjoj demokratskoj korelaciji građana i njihom voljom izabranih političkih predstavnika funkcioniše jedino dobra volja da se život poboljša, ali i to samo na nivou verbalnog deklamovanja. Primjera radi, nedavni sajber napad na Crnu Goru filigranski opisuje u kakvom haosu živimo. Raško Konjević je na prvu loptu optužio Ruse. Njegov posao se svodi na to, da objasni ko su državni neprijatelji.
Kada se pak ustanovilo da iza sajberovanja crnogorskog informatičkog sistema stoji hakerska družina Cuba ransomware, ministar Maraš Dukaj je pozvao u pomoć američku ambasadu, pa i sami Ef-Bi-Aj, kako bi nam objasnio ko su naši prijatelji, partneri. To je uostalom njegov posao. Kada su, najzad, istražitelji iz Ef-Bi-Aj-a ustanovili da sajber napad dolazi IZNUTRA i da se zlonamjerni kod raširio sa računara koji je povezan na Vladin server, priča o neprijateljskim Rusima postala je valjda dosadna, a informacija o stručnim Amerima ostala u sjenci onoga što se dešavalo unutar crnogorske Skupštine. Prema tome, kako god okrenemo priča o sudbini crnogorske države rešava se unutra. Istok, Zapad, Rusi i Ameri – pa to su samo motivi ovdašnjih političkih narativa.
Kao što ljudi i digitalni roboti mogu da obole od neke virusne infekcije, tako i politički narativi mogu da imaju svojevrsne viroze. Ako, tako, oslušnemo šta pričaju naši politički naratori i bez toplomjera možemo shvatiti da im vrućica čelo žari. Primjera radi, prije nedjelju dana kad se pročulo da državu napadaju hakeri, već spomenuti, Konjević izjavljuje: „Iza ovog napada iz dosadašnjeg iskustva ljudi iz struke stoje određeni državni resursi koje neko ima na raspolaganju. Ko bi mogao da ima neku vrstu političkog interesa da nanese ovu vrstu štete Crnoj Gori? Držim da postoji dovoljno sumnje da je istina da je Rusija za napada“. Koliko god bili opasni virusi, bilo da napadaju ljudsko bilo informatičko tkivo, daleko su zloćudnije verbalne viroze kakve širi Konjević i njemu srodni političari. U tri rečenice Konjević pokazuje ovdašnju političku megalomaniju. Je li, Crna Gora toliko je moćna i opasna da Rusija nema većih muka nego da se baš s Crnom Gorom obračuna? Slične simptome pokazuje i Dukaj s pričom da je neko uložio deset miliona eura u virus koji treba da napadne Crnu Goru. Baš logična investicija!?
Koliko je ubjedljiva Konjevićeva frazeologija, potvrđuje i to što Konjević svoje demagoško bulažnjenje sam raskriva. Poziva se na „iskustvo ljudi iz struke“, ali ne kaže kojih „ljudi“ i iz koje „struke“, ali zna da „nepoznat netko“ raspolaže „određenim državnim resursima“, ali sve što o resursima zna jeste da su „određeni“. Nakon svog fraziranja i lažnog friziranja, Konjević se tek na osnovu gole sumnje usuđuje da okrivi Rusiju.
Rusi su krivi – to jedina, logički posmatrano, konkretna njegova izjava. Naravno, on je toga svjestan. Ovladao je jezikom manipulisanja, stvaranja tenzija, podjela. Sve da izbije novi svjetski rat, on bi opet gledao može li kako iz toga politički ili lično da profitira. Bilo bi poštenije Konjeviću da je prosto istupio javno i rekao: Rusi stoje iza napada. Nama je svejedno da li je to istina. Od istine, časti i obraza daleko je važnije ono što je politički korisnije. Jer od politike se živi, a to građani često zaboravljaju. Pa se onda ljute na konje koje za trku biraju.
Milovan Urvan
