Obilježavanje datuma smrti ili rođenja značajnih pisaca postaje neka vrsta pomodarstva, kako u ozbiljnim institucijama kulture tako i na društvenim mrežama i portalima
Nekada je postojala dobra praksa da se takvi pomeni obilježavaju povodom tzv. okruglih godišnjica – jubileja, te se, recimo, stogodišnjica od rođenja nekog pisca ili objavljivanja značajne knjige planski i dugoročno pripremala, dok se u današnje vrijeme sprovede jednostavno istraživanje, po principu: „rođeni i umrli na današnji dan“. Odabere se najzvučnije ime, a onda učini omaž evidentiranjem elementarnih podataka iz biografije odabranog srećnika.
U prvi mah, moglo bi se pomisliti da tu postoji izvjesna sličnost sa crkvenim kalendarom, da će se spontano ustanoviti sličan kalendar ili katalog književnih svetitelja. Međutim, „crveno slovo“ i, uopšte, crkveni kalendar jeste sve osim spontano profilisan podsjetnik na zaslužne hrišćanske pretke.
Premda je spomenuta analogija zanimljiva, ostavljam je po strani.
Značajnije je uočiti da nas praksa „književnog kalendara“ upozorava da se i književnost uvlači u prostor površnosti i trivijalnosti, nespremnosti našeg naraštaja, a i institucija, da se prepoznaju i na doličan način obilježavju značajni jubileji. To se dobro moglo vidjeti i tokom prošlogodišnjeg i vrlo raznovrsnog obilježavanja 210 godina od Njegoševog rođenja. Toliko tekstova, medijskih priloga, okruglih stolova, svečanosti i sl., a da se o Njegošu jedva išta smisleno reklo. Pomno sam pratio, u nekim programima i sam učestvovao. Jedino dostojno što se može izdvojiti jeste nekoliko nastupa profesora Mila Lompara, kao i jedno antologijsko predavanje Mikonje Kneževića, održano u nikšićkom Zahumlju. No, riječ je o naučnicima koji svoj rad ne podešavaju u skladu sa jubilejima i kulturom spektakla, već o posvećenim i pravim naučnicima.
S druge strane, proizvoljno i površno, makar i nesvjesno, obilježavanje „crvenih slova“ u književnosti možda se može razumjeti i kao kompenzacija za odsustvo kvaliteta u savremenoj književnosti, koja je u ovom vijeku dobrano svedena na sezonske avanture naših spisatelja i otimanja oko nekoliko unosnih nagrada.
Ako se prisjetimo druge polovine prošlog vijeka kada se objavljivalo, i to u ondašnjoj velikoj državi pedesetak romana godišnje, a od toga broja uvijek se izdvajalo po nekoliko romana koji su mogli pretendovati ako ne na vječnost, ono bar na višedecenijsko čitanje, sa današnjim vremenom kada se godišnje objavljuje po nekolike stotine romana, a da i dobro upućen čitalac ne bi mogao ni da pobroji naslove pedesetak romana objavljenih za dvije i po decenije ovog vijeka, onda tek postaje jasno u kakvim nesrazmjerama između produkcije i kvaliteta, zapravo, živimo. Mi, očito, svjedočimo krah kulture. Onda možda i ovo što kritikujem ostaje naša jedina nada; sačiniti Književni kalendar, sjećati se, uredno i svakodnevno, pisaca koji u vječnosti vrijede.
Milorad Durutović
