Piše: Nebojša Popović
Težnja evropskih lidera da Evropa nakon više od sedam decenija krene u pravcu izgradnje strateške autonomije u odnosu na Vašington sve više dovodi u koliziju dvije vodeće organizacije zapadnog svijeta – EU i NATO. U NATO-u, u kom su SAD ključna članica, upalili su se svi alarmi za uzbunu, zbog namjere Evropljana koji žele da EU izgradi sopstvene odbrambene kapacitete kako bi se u budućnosti što manje oslanjala na SAD. Glavni razlog za žumove u kominikaciji su sve snažniji zahtjevi da nova Evropska komisija koja će biti formirana nakon junskih izbora za Evropski parlament, dobije svog prvog komesara za odbranu u istoriji. Ukratko, Evropska unija želi da izgradi svoju sopstvenu evropsku odbrambenu industriju nezavisnu od NATO-a i uticaja Amerike.
Lideri evropskog bloka kao izgovor za posezanje za vlastitom odbranom navode razne izgovore – od rata u Ukrajini, do potencijalno rizičnog povratka Donalda Trampa u Bijelu Kuću… Međutim, suštinski razlozi su naravno mnogo dublji, i za sada o njima najotvorenije govori francuski predsjednik Emanuel Makron, koji je 25. aprila u govoru na Sorboni upozorio da je „Evropa smrtna i da mora zauzeti odlučniju i suvereniju poziciju na globalnoj sceni“, te da „Evropa ne smije biti vazal SAD“.
Nagazna mina za Crnu Goru – Rezolucija o genocidu u Srebrenici
Reakcija njemačkog kancelara Olafa Šolca na Makronovu poruku bila je neobično brza i afirmativna – “Francuska i Njemačka žele da Evropa bude snažna. Vaš govor sadrži dobre ideje kako to možemo ostvariti”, napisao je Šolc. Ipak, planovi da se Evropska unija otrgne od vojnog tutorstva SAD neće ići tako lako i jednostavno. Portal Politico imao je uvid u pismo koje je šef NATO-a Jens Stoltenberg 26. januara poslao predsjednici Evropske komisije, Ursuli fon der Lajen, u kojem upozorava da je u pogledu izgradnje EU odbrane „zabrinut zbog potencijalnog preklapanja sa NATO aktivnostima“, te da je posebno zabrinut ukoliko bi EU uvela nove standarde za municiju drugačijih od NATO.
Elem, EU i posebno njene ključne prijestonice Pariz i Berlin itekako uviđaju da u vremenu globalnog previranja biti ekonomski džin ne vrijedi ništa ukoliko ste istovremeno i vojni i politički patuljak. Ako se za tren ignoriše medijsko-propagandna i politikantska magla – to je naročito vidljivo nakon izbijanja rata u Ukrajini. Sukoba koji je NATO tražio i htio, a koji je EU da je imala snage po svaku cijenu morala izbjeći.
Upravo na ovom mjestu može se nazreti sva kompleksnost, nezavidnost pa i impotentnost geostrateškog položaja EU. Naime, od završetka Drugog svjetskog rata kolektivna spoljna politika Evrope dominantno je vezana za SAD. Evropa je suštinski prihvatila pravila igre u kojima joj Sjedinjene Države pružaju bezbjednost, dok zauzvrat, Evropljani u spoljnoj politici uvijek rade po diktatu SAD. Nažalost, veoma često je bivalo da je to na štetu interesa samih evropskih država. Poznati američki politikolog, prof. Džon Miršajmer, precizno to je detektovao rekavši da – „Evropa nema nezavisnu spoljnu politiku jer je vezana za SAD kroz NATO. Na kraju, ovo (za Evropu) nije baš zdrava situacija“.
Dakle, da nije „zdrava situacija“ za Evropu jasno je i onim djelovima elite Starog kontineta koji su iskreno atlantistički nastrojeni. Međutim, pitanje koje za Brisel danas vrijedi milijarde jeste kako da EU postane suveren i respektabilan (geopolitički)takmac u svjetskim poslovima. Bez potpore sopstvene vojne komponente to se pokazalo nemogućim, a NATO očito slijedi neku sasvim drugu agendu… Takođe, ozbiljan problem za Brisel je i što Vašington neće biti spreman da se dobrovoljno odrekne patronata nad Evropom. U suprotnom, ne bi se javljale varnice na liniji NATO –EU, niti bi naslovnica portala Politico, koji, uzgred kontroliše njemačko-američki kapital, glasila– „Ko je šef kada je riječ o odbrani: NATO ili EU?“
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
