Piše: Filip Dragović
Ivan Vuković je intelektualac, profesor na fakultetu. Zato,valjda, podržava studente. Svih boja i godišta. I one neformalne koji pitaju „kamo sjutra“ poslije Mila gospodara? I one prave, pravcate studente koji pitaju „kuda sjutra“ sa gospodarom Vučićem? Samo, ovih prvih, koje Vuković od srca podržava, ima malo, a baš mu se raduju. A ovih drugih, koje Ivan podržava, reda radi (jer tako izgleda ljepši i pametniji) ima puno više. I oni ga ne konstatuju.
Zato je pošao u Beograd da ih vidi i da oni njega vide. Ali, umjesto omladine sa studija, susrela ga je BIA. I to, sasvim opravdano. Nije on Vlado Georgijev da pjeva uz mikrofon šta mu padne na pamet, nego poslanik i funkcioner političke partije druge države, u sred velikog protesta u glavnom gradu prve države. Red je da dođe na informativni razgovor. Da se procjeni njegov uticaj na studente. Kada su ljudi iz BIA vidjeli da je Vuković anoniman i neprepoznatljiv u beogradskim studentskim krugovima, odmah su ga pustili.
Plenum plijeni pažnju svojim „prosvetnim i kulturnim djelatnicima“
I zabranili da se tako nepoznat kreće Beogradom. Bar godinu dana. Dok mu ne poraste rejting.
A Vuković, uhvaćen u makaze neprincipijelnosti (jer niko kao njegova partija ne „gusla“ o negativnom političkom uticaju Beograda na unutrašnje prilike u CG) i izblamiran zbog sopstvene neprepoznatljivosti u velikim demokratskim događajima, ostalo mu je da se vrati na šovinističko fabričko podešavanje i da, poput lisice iz one basne, kaže: u Beograd mi se nikad nije ni išlo.
Ah, ta divna proleterska pjesma „Crna Gora Peka rodi, da Beograd oslobodi“ ostaće nedosanjan san našeg mladog sekretara DPS-a…
