Piše: Nebojša Popović
Za vrijeme Drugog svjetskog rata vrh američke vojske i Stejt department smatrali su da postoji nasušna potreba da Grenland postane 51. američka država. U pitanju je najveće ostrvo na svijetu koje je se nalazi na najkraćoj polarnoj putanji između Moskve i Vašingtona. 1941. godine SAD su na Grenlandu sagradile svoju prvu vojnu bazu pod izgovorom da spriječe nacističku Njemačku da ostrvo iskoristi za kopneni napad na Ameriku. Osim toga, nacistima je trebalo uskratiti mogućnost da eksploatišu izdašna rudna bogatstva ostrva.
1946. godine SAD su pokušale da otkupe Grenland od Danske. Ponuda je glasila na 100 miliona dolara u zlatnim polugama, te kompenzacija u kojoj bi Danskoj zauzvrat pripao i najsjeverniji rt na arktičkoj obali Aljaske – Point Barou. Ondašnji danski šef diplomatije Gustavs Rasmusen, kazao je po završetku rata da – „Iako dugujemo mnogo Americi, nemam osjećaj da joj dugujemo cijeli Grenland“.
Epilog pomenute američke ponude bio je takav da su sve partije u Danskoj jednoglasno odbile da prodaju Grenland, dok sa druge strane SAD nikada nisu pristale da uklone svoje vojne baze sa ostrva. Smatra se da je ova pat pozicija nakon toga veoma ubrzala i prijem Danske u NATO.
Ipak treba podsjetiti da pokušaj Amerike da kupi Grenland od Danske 1946. godine nije bio prvi. Slična kombinacija u kojoj bi se Vašington domogao Grenlanda bila je na tapetu i tokom tajnih pregovora sa Kopenhagenom 1910. godine… Dok su čak i Velika Britanija i Kanada 1917. razmatrale da London kupi ostrvo za Kanadu u sklopu finog strateškog podešavanja teritorija posle Velikog rata.
Nebojša Popović: Ispraćen Kosta Simitis – Kako to rade zrela društva
U tom ključu treba posmatrati i Trampovu iznenadnu ideju da jednom za svagda riješi pitanje Grenlanda u američku korist. Zanimljivo, Tramp kao očito američki nacionalista(kom je – Amerika na prvom mjestu!) o ovom nije izustio ni riječ tokom predsjedničke kampanje, već je to pitanje kandidovao tek nakon što je postalo izvjesno da će ponovo biti stanovnik Bijele kuće.
„Grenland nam je potreban u svrhe nacionalne bezbjednosti. Ljudi zaista ne znaju da li Danska ima ikakvo zakonsko pravo na [Grenland], ali ako imaju, trebalo bi da ga se odreknu jer nam je potreban za nacionalnu bezbjednost“, saopštio je Tramp u utorak.
Naravno, za nas kao i za ostatak svijeta od manje su važnosti argumenti koje Amerika koristi u ovom slučaju poput onih da Grenland nije od koristi Danskoj, da je stanovništvo – njih svega 57 hiljada tamošnjih žitelja sada željno promjena, te da nije u pitanju samo Grenland već i rude, kao i mnogo dalekosežnije – američka strategija i priprema za Arktik…, koliko kakve će uistinu reperkusije čak i samo otvaranje ovakvih pitanja imati na svijet.
I ono najvažnije – da li smo na pragu neke nove podjele interesnih sfera među velikim silama?
Jer pominjanje Grenlanda ili Kanade u kontekstu pripajanja Americi iz razloga nacionalne bezbjednosti i sl, automatski otvara i retorička pitanja zašto onda isto takvo prekrajanje granica ne bi bilo dopušteno i Rusiji u pogledu aneksije Krima i Donbasa, ili pak Kini na Tajvanu ili Pacifiku… A da ne govorimo koliko tek onda neubjedljivo zvuče argumenti Vašingtona i Brisela o nepovredivosti granica kada je riječ o Srbiji i Kosovu.
Elem, u čitavoj nastupajućoj peripetiji, šef francuske diplomatije Žan Noel Baro, poručio je Donaldu Trampu da će EU braniti Grenland, te da „neće dozvoliti drugim zemljama da napadnu njene suverene granice“.
„Ako me pitate da li će SAD osvojiti Grenland, moj odgovor je – ne. A da li smo ušli u eru u kojoj se vraća zakon najjačih, moj odgovor je – da“, kazao je Baro. Dakako, francuski ministar je u pravu, s tim što era zakona najjačih – makar iz perspektive onih malih nikada nije ni odlazila. Uz detalj što ovog puta EU po svoj prilici neće biti među sile koji propisuju takve zakone…
