Sećanje: Mirko Zurovac (1941–2025)
Piše: Ilija Marić
Pisao je s lakoćom, lepim stilom, jasnim i negovanim izrazom, i bio govornik osobenog glasa i dikcije, što će slušaoci trajno pamtiti.
Pre mesec dana tiho i daleko od očiju javnosti upokojio se filosof Mirko Zurovac, istaknuti srpski estetičar, neumorni i plodni stvaralac, redovni profesor Filozofskog fakulteta u penziji.
Rođen je 1941. godine u selu Luci kod Nevesinja, gde je završio osnovnu školu, dok je učiteljsku školu učio u Mostaru. Filosofiju i francuski jezik diplomirao je 1968. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radom „Simbolički karakter umetnosti”, 1971. je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gde je 1976. i doktorirao tezom „Estetička shvatanja Žan-Pola Sartra – njihova vrednost i granice”.
Na istom fakultetu se zaposlio 1972, gde je prošao sva univerzitetska zvanja. Predavao je Estetiku i Ontologiju, bio je i šef Katedre za etiku i estetiku. Bavio se širokim rasponom tema – od ontologije, preko filosofije kulture do savremene filosofije, u okviru koje se najviše zanimao za fenomenologiju i filosofiju egzistencije. Pisao je s lakoćom, lepim stilom, jasnim i negovanim izrazom. Bio je veoma darovit besednik, osobenog glasa i dikcije, što će slušaoci trajno pamtiti.
U središtu njegovog rada bila je estetika, shvaćena kao filosofija umetnosti, počev od knjige „Umetnost i egzistencija” (1978) pa do dvotomne „Ontologije umetnosti” (2023). Polazeći od stava da se granice neke misaone pozicije pojavljuju na horizontu njenih mogućnosti, ispitivao je ontološka učenja i estetička shvatanja Jaspersa, Hajdegera, Sartra i Merlo Pontija („Umetnost kao istina i laž bića”, 1986) kao i psihoanalitičku teoriju umetnosti („Detinjstvo i zrelost umetnosti”, 1994). Prihvatajući da svako vrsno umetničko delo nosi izvestan metafizički smisao, zaključuje da se metafizičkim kategorijama umetnost ne može objasniti: metafizika je stoga nužna, ali ne i dovoljna.
Umetnost zahteva da joj se priđe njenim vlastitim putem, ali taj put tek valja iznaći. U tom smislu je razvio originalnu višetomnu teoriju estetike, od koje su se pojavile knjige: „Tri lica lepote” (2005), „Metodičko zasnivanje estetike” (2008), „Teškoće u zasnivanju estetike” (2012), „Ideja estetike” (2016), „Metodsko načelo estetike” (2018). U „Ideji estetike” dao je preliminarno razjašnjenje estetike koje služi kao polazište za objašnjavanje njenih suštinskih crta: lepo mora ostati osnovni i obavezujući estetički pojam. Možemo napredovati u određenju predmeta estetike samo ako se lepota misaono zahvati u sva tri njena osnovna vida (suštinski lepo, prirodno lepo i umetnički lepo), kao i u njihovom međusobnom odnosu. Metod estetike je filosofski, mada se ne lišava saznanja empirijskih nauka. Kao fundamentalnu disciplinu unutar estetike video je ontologiju umetnosti, koja se bavi bićem umetničkog dela.
Teško je proceniti njegove zasluge za obrazovanje mlađih: njegovi učenici su danas vodeći srpski estetičari. Bavio se i nacionalnom duhovnom tradicijom („Plodovi srpske duhovnosti”, 2010), kao i političkim aspektima našeg vremena („Signature savremenosti”, 2007). Preveo je s francuskog Sartrov spis „Biće i ništavilo”, izbor Sartrovih članaka („Novi eseji”) i „Za filozofiju novog razvoja” Fransoa Perua.
Bio je predsednik Estetičkog društva Srbije, član Odbora za filozofiju i društvenu teoriju SANU i član Međunarodne slovenske akademije nauka, obrazovanja, umetnosti i kulture u Moskvi. Dobitnik je Nagrade „Sreten Marić” (2017) za knjigu „Ideja estetike” i Nagrade „Nikola Milošević” (2024) za knjigu „Ontologija umetnosti 1-2”.
Izvor: Politika
