Piše: Miloš Lalatović
Kad se govori o ratu između država, na kraju biva poznat ishod rata, mada više ni to nije slučaj, i rat se izbezobličio. Ali u ratu je manje poznata sudbina običnih ljudi, možda rijetko koja, a rat su započeli drugi, a oni su platili cijenu.
Danas čitam sudbinu jedne žene iz Ukrajine, koja će vjerovatno u moru drugih tragičnih ubrzo biti zaboravljena. Ona je jako voljela životinje, otišla je u azil za pse sa hranom, žrtvujući svoj život. I dala ga je. Slikala se prije toga sa vrećom hrane za pse. Mnogi ljudi reći će, da je „luda“ i itd. Možda djeluje kao fraza, ali je ona u tim psima vidjela jednu od rijetkih odlika ljudskosti u ovome ratu. Ljudi su postali životinje, psi su postali ljudi. Nije poznato šta se desilo sa psima iz azila, nije nikom ni bilo važno, ali vjerovatno su i oni nastradali. Muž nesrećne žene je posle svega rekao da je mnogo voljela životinje, da su kući imala psa i mačku. Jedna od posebno tužnih scena ratova su izgubljene i izranjanjavane životinje, koje očajno lutaju ulicama, pri tom tužno cvileći, mučući ili šta li već glasovima, koji paraju srce. Djeluju kao da su jedino one sačuvale „ljudskost“ u ratu, i da je brane besprekorno do smrti.
Pored životinja, ljudskosti u vanrednim situacija se odlikuju i ljudi sa margine, koji žrtvuju svoj život da bi spasili neko mače ili kuče, jer oni su mu bili najčešće i jedini prijatelji.
Sve ove naizgled obične, skrajnute ljude, rat je uvijek ili u većini slučajeva najmanje interesovao.Oni su imali svoj mali život od danas do sjutra sa svim njegovim mukama, patnjama, sitnim zadovoljstvima. Velika je nesreća, kad politika i rat uspiju i ove „male“ sa različitih strana da zavade i zakrve, a do juče su dijelili dobro i zlo.
Sve ovo djeluje kao dosadna priča mnogo puta ispričana i prepričana, ali uvijek iznova i iznova biva aktuelizovana.
Koliko se u svakom ratu uništi „država“ i „svijetova“ svih tih malih, a velikih ljudi i životinja, koje su ratu postali „ljudi“…
