Piše: Nebojša Popović
Poslednjih dana u crnogorskim medijima bilo je mnogo govora o tzv. strateškom partnerstvu Crne Gore i Amerike, međuvladinim sporazumima, te najavi krupnih infrastrukturnih projekata. Čini se da su SAD dvadeset godina nakon osamostaljenja Crne Gore odlučile da joj ozbiljnije posvete pažnju.
Naravno, sve se dešava u okviru određenog geopolitičkog konteksta. U toku je transformacija svjetskog političkog sistema. U takvim uslovima kolektivni Zapad više nije ono što je bio od završetka Drugog svjetskog rata.
Evropska unija (EU) sada teži da se nametne kao jedan od autonomnih centara moći. Njeno nastojanje da što prije primi Crnu Goru u EU jedna je od najneposrednijih projava takve politike. Da bi, naime, dokazao da kao ravnopravan takmac može da učestvuje u geopolitičkoj trci, Brisel je pod imperativom da pokaže sposobnost da bude dominanta sila u odnosu na svoje najneposrednije okruženje.
Uz to, nedavna dešavanja na Bliskom istoku samo su još jednom pokazala da Evropa više nije faktor koji svoju moć može da projektuje daleko od svojih granica. Zato joj pre(ostaje) Balkan, kao njen meki trbuh, i područje gdje Evropa prosto sebe mora da dokaže.
Nebojša Popović: Sijači razdora – Ko pokušava da zaljulja Crkvu i podijeli Srbe u Crnoj Gori?
Američka poruka koja nije samo za CG
Skorašnja poruka otpravnika poslova u ambasadi SAD u Podgorici, Majka Kiza, koja glasi da – SAD niti zagovaraju niti se protive članstvu Crne Gore u EU – u tom smislu nije iznenađujuća. Ona vjerno odražava gore kazano – da Evropa i SAD i dalje jesu najbliži partneri, ali da kolektivni Zapad kao monolitni blok de facto ne postoji.
Vašington stoga nastoji da se jače utvrdi u Crnoj Gori, ali ne samo da bi balansirao uticaje svojih najvećih rivala Kine i Rusije, već prevashodno same EU, a zašto ne pomenuti i Tursku.
Zato ne čudi da uz najavu velikih američkih infrastrukturnih projekata (u okviru kojih SAD prije svega EU kompanije posmatra kao rivalske), uporedo teče i insistiranje Amerike da se Crna Gora što bolje očisti od uticaja organizovanog kriminala i korupcije.
Dakle, prije ozbiljnijih američkih investicija potrebno je za to pripremiti teren.
Ovo sve s obzirom da ideje koje provejavaju da Crna Gora u perspektivi postane gasno čvorište sa Lukom Bar kao jednom od tačaka ulaza za tečni prirodni gas (NLG), uz razmišljanja o izgradnji Jadransko-jonskog gasovoda, sa tačke gledišta Vašingtona – ne služe samo da se ruski energenti drže podalje od Evrope, već i da EU na taj način ostane dugoročno zavisna od Amerike.
Tako u kontekstu šire geoekonomske slike uloga Crne Gore najednom postaje kudikamo značajnija nego što su njeni objektivni gabariti.
Srpsko pitanje u Crnoj Gori: Zašto je Vašington dugoročno bolji partner od Berlina?
Imajući na umu sve navedeno, posebno bi se mogli izvući određeni zaključci glede crnogorske politike na lokalnom nivou:
Kao prvo, s obzirom na značaj pitanja koji Ameriku pridaje da se Crna Gora što odlučnije obračuna sa organizovanim kriminalom i korupcijom – za crnogorsku aktuelnu vlast ako umije da tu stvar kvalitetno iskomunicira (kako u zemlji tako i u inostranstvu) – sama se crta teza da je DPS kao takav i dalje nepoželjan da postane dio vlasti s obzirom da ta stranka nije raščistila sa problematičnim vezama sa podzemljem.
Reklo bi se da je ova premisa u predstojećoj kampanji mora biti više nego efektivna i očigledna.
Drugi bitan detalj odnosi se na srpski faktor koji i dalje pati od problema artikulacije koherentne strategijske politike te blagog nesnalaženja u novonastalim uslovima. U tom kontekstu valja imati na umu sledeće: sama geografija je odredila da u budućoj podjeli sfera Crna Gora bude pod pokroviteljstvom Zapada. A na tom Zapadu dva ključna igrača su Vašington i Berlin, pri čemu će Vašington biti taj koji će uvijek imati poslednju riječ.
Crna Gora je možda eklatantan primjer zemlje u kojoj će iako je na puku ka EU – glavnu riječ i strateške projekte dobiti Vašington. Ta okolnost možda i nije tako loša za crnogorske Srbe koji bi svog glavnog spoljnopolitičkog saveznika morali i tražiti i pronaći u Americi.
Ovo naročito stoga što je alternativa oličena u Berlinu osjetno nepovoljnija, antisrpskija i naklonjenija DPS-u. Jer na Zapadu očito postoje nijanse koje u široj slici nisu zanemarive.
