Piše: Nebojša Popović
U poslednje vrijeme sve više provejavaju informacije da Crnu Goru u crkvenom pogledu čeka vruća jesen.
Sprema se naime dobro organizovana kampanja dezinformacija sa ciljem da se izazovu i prodube podjele među srpskim narodom u Crnoj Gori, pri čemu je kao glavna meta odabrana Mitropolija crnogorsko- primorska u tom nečasnom poslu. Naprosto, najefikasniji i najzlokobniji način da se među pravoslavnim življem posije razdor jeste zloupotreba Crkve, a istorija je pokazala da izvođač tako paklenog nauma u slučaju SPC nikada dovoljno efikasno nije moga biti neka spoljna sila, već isključivo spletkarenje iznutra.
U tom kontekstu postaje jasno otkud ne tako davno obznanjena inflacija dodjele visokih crkvenih mitropolitskih i episkopskih činova u SPC, koja je uzgred budi rečeno, nezapamćena u osam vjekova dugoj istoriji Crkve koju je utemeljio Sveti Sava, a koja se trenutno ne može drukčije objasniti, doli kao pripremanje terena za određene aktivnosti koji dolaze na red u budućnosti.
Otuda valjda i odgovor otkud najednom dva mitropolita u Crnoj Gori – i pokušaj da se silu na sramotu relativizuje i umanji značaj slavne Mitropolije crnogorsko – primorske.
Očito je namjera da se srpski narod u Crnoj Gori dovede u stanje dezorijentisanosti i zbunjenosti. Da se Crna Gora i politički i crkveno rasklima i razdijeli iznutra, a što bi samo mogao biti preludijum za kakve mračne zamisli koje mogu obitavati samo u glavama najvećih neprijatelja Crne Gore, Srba i srpstva.
Ono što je pak najtragičnije je da to Srbi rade jedni drugima.
Jedan od najvećih umova čovječanstva, mudrac Dante Aligijeri, sijače bratske nesloge i šizme, u svojoj Komediji smjestio u sam duboki pakao. U osmi krug. Jedini veći grijeh za slavnog Italijana predstavljala je izdaja. I to na prvom mjestu vlasti duhovne(Crkve), a potom i one svjetovne (vlastite otadžbine).
U tom pogledu čini se da u događajima koji se polako odmotavaju ima elemenata od svega svega navedenog. Vladika Rade bi vjerovatno zapanjeno prokomentarisao da ti nesrećni pojedinci očevidno – “čine što znaju, a ne znaju što čine”.
Možda je zato krajnji trenutak da se spusti lopta, a usijane glave razmisle i dozovu pameti, jer za određenu vrstu akcije i ponašanja koje se naziru, ne postoji niti jedno racionalno objašnjenje, a još manje utemeljenje. Jer kad se jednom načini nepopravljiva šteta više nema nazad, a sud istorije i buduće generacije, moćnike koji vrše tako dušegubne eksperimente nad vlastitim narodom, na koncu mogu samo prezrijeti i upisati u jednu od najcrnjih stranica nacionalnog i državničkog beščašća.
