Piše: Nebojša Jevrić
Moja gazdarica Kajsija Majkić izbaci me iz stana; tri meseca nisam platio kiriju.
Kad sam sinoć kasno došao kući, nađem stvari ispred vrata, a bravu promenjenu. Stvari odvučem u podrum i pokrijem kartonima. Nije tu ni bilo mnogo stvari: jedna torba „adidas“ sportska sa prljavim vešom i pisaća razdrndana TBM mašina. Otkotrljam se prema Železničkoj stanici, u čekaonicu drugog razreda. Padala je teška, sitna kiša. Cipele mokre, hladno mi, a pri tom gladan.
Pred zoru, iz čekaonice koja je smrdela na znoj, na povraćanje, na urin mene i još četvoricu Cigana izbace organi gonjenja. Svi koji nismo imali karte morali smo napolje. Krenem prema Kameničkoj 5, u stan pesnika Aleksandra Sekulića. Odatle me sigurno neće izbaciti. Usput, od putnika koji su čekali prvi jutarnji tramvaj užicam cigaru i sednem na vlažnu klupu. Uvlačim dim duboko u sebe. Više mi nije bilo hladno. Više nisam bio gladan.
„Dobro jutro“, rekao sam službenici banke koja, žureći, grize pirošku i usput popravlja razmazanu šminku. Ona me uplašeno pogleda i ubrza korake.
„Bože, gospođice“, viknem za njom. I počnem da se smejem. Bilo mi je sve smešno u SFRJ.
Ugledam čoveka bez noge sa mesinganim štakama: prelazio je ulicu svih šest traka i psovao: Ćopica Ciganin; odlično sam ga poznavao. Stari štajger me nudi flašom iz šteka i, dok sedimo na klupici u Picinom parku, polako sviće dan. Recitujem mu pesmu koju sam u pijana jutrenja umotvorio: „I opet pijana dolazi zora, Prljavo i ružno jutro sviće. Suncesunce, milu ti majku, silazi ovamo da platiš piće!“
Ciga me sa odobravanjem sluša i dodaje flašu sa rakijom. Spava mi se, ali se ne dam. Hladno mi i drhtim.
Penjem se uz Kameničku ka Aleksandriji, gajbi Ace Sekulića. Na dnu Kameničke, sedam puta zvonim na vrata. Četiri puta dugo i tri puta kratko. To je šifra.
Ko je ne zna, ostane na ulici. Nevolja je što se šifra stalno menja. Dobro je. Nisu je promenili.
Otvaraju mi vrata i uvlače unutra. Ovde od grejanja nema ništa, ali bar ne pada kiša. U polumraku razaznajem lica.
Sipaju mi rakiju u šolju od mleka, ogrću jorganom, trljaju ruke.
Zaboravili su da kupe sveću.
Zaboravili su da plate struju.
Zaboravili su oni; ali njih nisu zaboravili.
Unutra je dovoljno svetlosti. Svanjiva. Već je dan, a laku noć. Vide se, ali ja nikog ne vidim.
Molim ih da me puste napolje. Kažem da mi je napolju ostala glava. Ne mogu da sedim sa njima dok mi se glava smrzava napolju! Oni se smeju i pokazuju na luster.
Tamo, umesto lustera, smanjena na veličinu pesnice, vezana kosom ljulja se moja glava. Neko je iz nje izvadio kosti. Zato se tako smanjila. Uskoro se otvaraju banke. Ići ćemo da podignemo lovu. Srešćemo nekog, nešto. Nešto će se desiti. Samo da svane!
Kad zatvore „Beli grad“, oni se kotrljaju Kameničkom do broja 5, do Aleksandrije.
Oni su slavni pisci.
Oni su slavni slikari.
Usput pokupe još ponekog. Nekog padobranca koji im se priključi, pa se navadi. Bilo je tu lažnih sveštenika, lažnih direktora, prevaranata koji nisu imali gde da noće. Sve ih je u dom svoj primao Aleksandar Sekulić, Aleksandar Srce. Za sve bude mesta.
„Imamo, imamo, mi uvek imamo đange, repu, pare,“ kaže Ambrozije, „daju nam malo para kao deci i mi zadovoljni. Što je najgore od svega.“
Ambrozije se budi.
Priča sam sa sobom: „Nikako da dođem sebi“, kaže; a onda se lupa šakom o čelo: „A i šta ćeš kod budale.“
„Zašto niste platili struju?“, pitam.
„Zaboravili, zaboravili.“
Strikane budim i prepoznajem. Na plamenu „briona“ Tošo Terzić kuva kafu.
Milisav Krsmanović je urednik „Pesničkih novina“. Opasno pojilo su bile te „Pesničke novine“. Pesnici su umesto honorara dobijali četiri flaše kleke. Često su književne večeri trajale više dana. Nalazile su se u Kući Đure Jakšića u Skadarliji. Nikako šolju do usta da prinesu.
Gospodin Srce, veliki dečak Aleksandro, ogrće me jorganom.
Na patosu, uvijen u tepih, spava neki proizvod bez etikete. Zagledamo ga sa svih strana. Prevrćemo polako, okrećemo nagore, nadole. NLO nas zbunjeno gleda i žmirka. „Otkud ti u mojoj kući?“, pita ga Aleksandro.
„Pojma nemam!“
„Sa kim si, bre, došao!?“
„Pojma nemam!“
„Hoćeš li da popiješ nešto?“
„Neću, neću“, muca uplašeno i izvlači se iz tepiha: „Idem kući, idem kući!“
„A znaš li, bar, gde ti je kuća?“
„U Crnoj Travi! U Crnoj Travi!“
Izvor: Ekspres
