Ne znam zašto se ne dogovorimo da jednoglasno zatražimo ukidanje OHR-a, jer je bježanje od suverenosti istorijski grijeh vlastodržaca, poručio je, između ostalog, u intervjuu za portal Res Publica historičar, analitičar i bivši diplomata Slobodan Šoja.
RP: Kao bivši diplomata, možete li dati ocjenu trenutnog globalnog stanja, posebno uzevši u obzir dva ratna žarišta, Ukrajinu i Bliski istok, za koja se, ipak, očekuje relativno brz mirovni ishod?
Šoja: Čitava ljudska istorija ispunjena je ratovima i raznim sukobima. Ti su ratovi i sukobi su imali različit karakter, ali uvijek je postojao neki konkretan razlog za njih. U ovom stoljeću, čiju smo jednu četvrt već potrošili i upropastili, imali smo bezbroj nepotrebnih ratova u svijetu, najčešće bez istinskog razloga. Isto tako, nijemo smo posmatrali nehumano ubijanje zemalja poput Avganistana, Sudana, Iraka, Libije, Sirije… Zato je globalno stanje katastrofalno, opasno i teško izlječivo i zato živimo najopasnije doba u istoriji čovječanstva.
Problem je nastao kad je novac postao glavni uzrok ratova. Iako je za pokretanje ratova novac uvijek igrao značajnu ulogu, oni su više izbijali zbog oprečnih religijskih ili ideoloških razloga, kolonijalnih i imperijalističkih apetita, sporova oko naslijeđa, revanšizma i slično, ali u ovom vijeku sve se vrti oko novca i zato on može izbiti bilo gdje, a naročito tamo gdje postoji tradicija sukoba.
Bezobzirnost, bešćutnost i hipokrizija s kojima se ulazi u ratove, nikad u istoriji nisu bili tako izraženi i veliki kao danas. A sa istom hipokrizijom, bešćutnošću i bezobzirnošću se izlazi iz ratova. Rat se završava tek onda kad to velike sile odluče i kad dobiju ono što su željele. Zato je svaka zemlja koja ne spada u rang velikih sila u startu na gubitku.
Ukrajina je žrtva apetita Rusije, Amerike i EU. Rusija ju je raskomadala, a Zapad će ekonomski ovladati ostatkom Ukrajine zahvaljujući veleizdaji lokalnih moćnika, koje je rat učinio milionerima i milijarderima. Sve to je odavno bilo zacrtano, prije 2022. godine, a ovo što živimo je samo emitovanje epizode za epizodom ubijanja Ukrajine.
Ista je situacija na Bliskom istoku, s tim što tragedija tamo mnogo duže traje, a i duže će trajati jer palestinske i libanske mučenike niko svrsishodno niti podržava niti pomaže. Zato Vaše pitanje lijepo zvuči, jer se zaista očekuje mirovni ishod, naprosto zato što mir mora doći, ali u nekim zemljama on nikako da dođe. A i kad dođe on ne dođe kao mir u zemlji već kao nemir u duši.
RP: Kako vidite položaj Zapadnog Balkana u aktuelnim, a sve su prilike i budućim globalnim okvirima?
Šoja: Bolest Zapadnog Balkana vezana je čvrsto za bolest svijeta. Sve ono negativno što se dešava u svijetu ima svoj eho na ovom prostoru vječno neraščišćenih računa iz prošlosti. S druge strane, opasno vrijeme koje živimo, savršeno je pogodno da ga takvim naprave lokalni lideri. Ni ljubav ni mir ni prosperitet nisu iznjedrili te antiheroje istorije, jer bi bili sasvim drugačiji, već mržnja, ratovi i kriminal, pa su ovakvi kakve ih poznajemo.
Ako se zadržimo na Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i Kosovu, kao zemljama koje teže da se priključe Evropskoj uniji, vidjećemo da se oni svi, osim manjim dijelom Albanija, bave primarno nacionalnim i identitetskim pitanjima kao da su ona od životne važnosti, jer su ih lokalni lideri uspjeli ubijediti da su ta pitanja iz oblasti privatnog života postala ključna javna pitanja. Istovremeno, ti isti lideri zla uspjeli su javno pitanje kriminala i korupcije pretvoriti u privatno, ono o kojem se javno ne govori već ostaje u privatnosti i u ćutnji. Tako mi živimo, pričamo strastveno samo ono o čemu ne treba pričati, a ćutimo nad onim o čemu nam je dužnost pričati.
Balkanski čovjek će izaći iz omađijanosti i duhovnog ropstva u kojem se trenutno nalazi onog trenutka kad od svojih vlastodržaca zatraži da mu polože račun za sve što su mu oteli, a ostaće u istom ropstvu sve dok bude poput pudlice slijedio lažne nacionaliste i tražio od drugih da im polože račun za sve što su im u prošlosti napravili. Život u prošlosti je strašno ropstvo, a vječna polemika s drugim je strašno prokletstvo. Zapadni Balkan je nemirno i kontaminirano područje, koje će takvo i ostati ako se svi naši ljudi ne izliječe od nacionalizma. Kako svi oko nas, tako i mi. Osim što nanosimo štetu sami sebi, tako bolesni, posvađani, nemirni, čangrizavi, opterećeni, korumpirani i snishodljivi prema strancima, nije slučajno što smo postali kolonija kojom upravljaju gori od nas.
RP: Posebno “zanimljiva” je, čini se, administracija SAD u drugom mandatu predsjednika Donalda Trampa, kako na globalnom nivou, tako i u odnosu prema regiji i BiH. Šta ova, čisto biznis diplomatija može donijeti regiji i BiH?
Šoja: S pravom pravite razliku između prvog i drugog Trampovog mandata. Prvi su finansirali neki drugi milijarderi, koji su većinom bili suverenisti a ne globalisti i kojima prioritet nije bio američki ekspanzionizam kroz ratove. Danas ga finansijski podržavaju sasvim drugi trilioneri. Nije se dakle promijenio Tramp već njegove “gazde“, naročito oni koji bogatstvo stiču na oružju i nafti, proizvodeći ratove i energetske krize.
Osim te konstante, ovaj će mandat Tramp potrošiti značajnim dijelom u pripremi ekonomskog rata s Kinom, jer Amerikanci ne žele ni slučajno dozvoliti da izgube monopol u svjetskoj dominaciji, iako su ih i vrijeme i Kina već pretekli. Sukob s Kinom, kojeg Amerikanci smatraju neizbježnim a Kinezi nepotrebnim, ogroman je planetarni problem i po svojoj prirodi ne može biti bilateralan. Kad se divovi sukobe trese se zemlja.
Sukob oko Irana, a zapravo djetinjasta težnja SAD-a da prekinu ono što se ne može prekinuti, naftni tok između Irana i Kine, napravila je svjetski poremećaj trgovine energentima. Budući da je sukob SAD-a i Kine tek započeo, ko zna šta nas još gore može čekati u budućnosti.
U tim okolnostima BiH i još bezbroj zemalja igraju naravno sporednu ulogu i Vi ste pronašli dobar dobar izraz koji definiše odnos SAD-a prema Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji – “biznis diplomatija“. Ja bih kazao sitni biznis velike diplomatije. Takva diplomatija, bez poštovanja druge strane, neće nikome donijeti ništa dobro i donijeće samo štetu. Za razliku od Kine koja poštuje zemlje s kojim vodi biznis diplomatiju, Amerikanci se ponašaju kaubojski i igraju đonom. Ne vole pregovarati i slušati već isključivo nametati volju.
Slobodan Šoja: Austro-Ugarska jeste preporodila BiH, ali Habzburzi su nas tjerali da se mrzimo
RP: Interesi SAD-a u BiH ostvaruju se na potpuno drugačiji način od prethodnih i demokratskih i republikanskih administracija. Čini se da se dogodio, bar u javnom prostoru, potpuni prelaz sa politike i hard talk diplomatije na čisti ekonomski uticaj i želju da se odnosi svedu na posao, investiciju i profit…
Šoja: Sve ste faktički kazali. Valja ipak naglasiti da SAD nikad neće prestati koristiti metode klasične diplomatije. U Bosni i Hercegovini je ona dominirajuća, ali SAD imaju taj luksuz i privilegiju da mogu na dva načina, na klasičan i lijep te na sebičan i grub, postići ono što žele. U Bosni i Hercegovini oni ne moraju biti pretjerano grubi jer mi smo nagodan svijet, naročito kad treba biti snishodljiv.
Ekonomski interes SAD u Bosni i Hercegovini je jednostavan i ne pretjerano ambiciozan, a svodi se na generalnu balkansku politiku protjerivanja ili neutralizacije ruskog i kineskog uticaja. A novi plinovod i prekid dotoka ruskog plina je jedan od glavnih zadataka ekonomske i energetske politike SAD na Balkanu i u Bosni i Hercegovini. Amerikanci sigurno imaju još neke interese koje možemo nazrijeti ili koje ćemo tek nazrijeti, ali mene u suštini najviše rastužuje činjenica da bi nam SAD mogle uzeti i ono što ne bismo nikad smjeli dati bilo kome, a tu najviše mislim na prirodna bogatstva.
Već sam u jednom drugom mediju kazao da mi pod hitno moramo državnu imovinu i državna bogatstva zaštititi Ustavom kao nešto što se ne može i ne smije prodati ili otuđiti ni pod kojim okolnostima. To je mnogo važnije pitanje od pitanja ko će raspolagati državnom imovinom. Neka raspolažu i mjesne zajednice ako treba, bitno je samo da ih niko ne smije staviti pod hipoteku, prodati ili ustupiti. Ako ostane na državnom nivou, kao što se na tome razumljivo insistira, a ostavi mogućnost državi da je proda, onda ništa nismo uradili. Jedini način da se ono malo što nam je ostalo od prirodnih bogatstava zaštiti od naših gramzivih vlastodržaca možemo zaštititi samo Ustavom. To nam ni Amerikanci ne mogu oteti!
RP: Način na koji su predstavnici SAD okončali višegodišnju polemiku oko izgradnje i upravljanja Južnom gasnom interkonekcijom, zaista puno govori. Inače trome institucije BiH i u BiH su u rekordnom roku usvojile sve što se od njih tražilo. Kako gledate na ono što se popularno naziva početkom diversifikacije snabdijevanja BiH gasom?
Šoja: Tri stvari bih kazao vezano za plinsku diversifikaciju. Prvo i osnovno – odluku da se prekine dotok ruskog plina u cijeloj Evropi Amerikanci su donijeli mnogo prije ruskog napada na Ukrajinu. Namjerno uništenja Sjevernog toka 2 je najbombastičniji i najočigledniji dokaz da je završena era ulaska jeftinog ruskog plina u Evropu, a prije svega u Njemačku. Ako je dakle donešena odluka da je gotovo s ruskim plinom i ako su tu odluku prihvatile sve evropske zemlje (osim, zasad, Slovačke i Mađarske) onda smo mi presitni da se tome opiremo i to ne treba ni raditi već gledati kako da se najbolje izvučemo i sa što manje štete.
Drugo, SAD su lako obezbijedile skoro jednoglasno dizanje ruku u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine ne samo svojom snagom i diktatom unutar naše zemlje, već i praznim uslugama koje su davale našim lobistima koji često idu u Vašington na lobiranje. Amerikanci ih uvijek rado dočekaju, otvaraju im mnoga vrata o kojima mogu sanjati, pažljivo ih saslušaju, daju im lažna obećanja i oni odmah dižu i lijevu i desnu ruku. Dakle, mi potrošimo za lobiranje ogroman novac bez rezultata, a Amerikanci te lobiste usput podsjete da treba izglasati zakon o Južnoj interkonekciji.
Tako SAD za naše pare izlobiraju ono što im je potrebno, a mi ostanemo posvađani!
Davno sam napisao da ćemo razumjeti zašto će SAD Dodiku ukinuti sankcije kad dođe vrijeme glasanja za projekat Južne interkonekcije, izbacivanje ruskog plina, ali i integracije BiH u NATO. Dodik je mudro razabrao da su mu Rusi dobri i korisni da dobije izbore, ali da mu Rusi ne mogu obezbijediti ostanak na vlasti već samo njegovi prvi i stalni prijatelji Amerikanci.
Mi iz Federacije ćemo se još dugo žaliti Amerikancima na Dodika, ali on će tako samo jačati jer oni vole moćne korumpirane ljude koji s lakoćom kontrolišu situaciju, a s kojima se oni lako mogu dogovoriti o bilo čemu.
Treće, Južna interkonekcija je ipak projekat za koji nije lako odrediti kad će se sve završiti. Iako je lako obezbijediti pozitivno i jednoglasno glasanje u parlamentima, ostaju drugi problemi, naročito imovinski i ritam radova. Veliko je pitanje kad će se cijela zemlja moći priključiti na novi plin koji stiže sa otoka Krka. Budući da će nam EU onemogućiti da nastavimo koristiti jeftiniji i sigurniji ruski plin, smatram da bi naša politika trebala pod hitno u razgovorima sa Amerikancima kazati da je naš glavni uslov da učestvujemo u projektu klauzula u ugovoru da nam se ostavlja pravo korištenja postojećeg plina sve do trenutka kad nam novi plin bude dostupan.
Na to sam mislio kad sam kazao da moramo gledati da se izvučemo sa što manje štete. To nije nikakav uslov već nešto posve prirodno i to bi obavezno trebalo uraditi. U suprotnom doći ćemo u nemoguću situaciju.
RP: Šta novi pristup može značiti za političku atmosferu u BiH, a nakon godina pritisaka i politike štapa, bez neke značajnije mrkve, te uplitanja u gotovo najsitnije pore političkog života u BiH?
Šoja: Zanimljive su se stvari dogodile otkad su Amerikanci u Sarajevu imali ambasadora i danas kad su spustili diplomatske odnose na nižu stepenicu. U vrijeme kad je Marfi bio šerif Federacije BiH, u Republici Srpskoj je bio nepoželjna osoba, a Republika Srpska bila neprijateljski nastrojena prema SAD. Amerikanci nisu igrali skoro nikakvu ulogu u tom entitetu. Zato je Dodik i dobio sankcije, a skinute su mu kad je otvorio vrata Amerikancima i postao osoba od povjerenja, moćnik koji se neće protiviti američkom diktatu.
Tako su SAD uspostavile apsolutnu kontrolu vlasti u cijeloj zemlji i danas bezbrižno rade šta žele i lobiraju za koga žele. Opozicije nemaju, a čak bi se moglo kazati da se naši lideri utrkuju ko će biti snishodljiviji. U takvom ambijentu u kojem nema niti jednog kritičkog glasa prema Amerikancima mediji prate takvu politiku bez velikih kritika. Ukratko, matirani smo!
Meni u svemu mnogo više smeta opšta državna inertnost i nevoljnost da ukinemo kolonijalni status zemlje i jedan sramni protektorat. Kao racionalnom čovjeku nikad mi neće biti prihvatljivo zašto se ne dogovorimo da jednoglasno zatražimo zatvaranje OHR, jer najmanje što nam treba jest visoki predstavnik koji ne radi ono što treba već predstavlja lobistu tuđih interesa koji našoj zemlji nanose štetu. Pa čak i kad ne bi ništa radio, on je u jednoj suverenoj zemlju suvišan.
Bježanje od suverenosti do koje se može i mora lako doći je istorijski grijeh naših vlastodržaca, a ropska snishodljivost znak je njihove krimogenosti, jer svoj glas za slobodu zemlje ne smiju dići zbog korumpiranosti o kojoj velike sile znaju sve pa ih drže u šaci. Državno dostojanstvo, šta to bijaše? Zaboravili smo to potpuno, a ne trudimo se da ga vratimo.
RP: Šta i koliko bi i birokratizovana Evropska unija mogla naučiti iz novog američkog pristupa prema BiH?
Šoja: Birokratizovana Evropska unija je carstvo teledirigovanih tehnokrata bez morala i vizije, koji će svojim ponašanjem i bezbrižnošću komprovitovati veliku evropsku ideju. Kroz cijelu istoriju tekli su procesi koji su imali svoje periode uspona, ali i periode padova. Vrijeme uspona Evropske unije trajalo je do ulaska Bugarske i Rumunije. Poslije toga kreće pad, vjerovatno nepovratni. U istoriji se još nije dogodilo da je linija opadanja išla u beskonačnost. Ona se uvijek negdje prekidala.
EU ne samo što neće slijediti američki stil, već će mu se ponekad i usprotiviti preko naših leđa. Suviše sam bio veliki poštovalac velike evropske ideje, o kojoj je još davno govorio Viktor Igo pišući još 1849. godine “Doći će dan kad će se stvoriti Sjedinjene države Evrope“, da bih s tugom govorio o propasti te iste ideje, pa ću se ovdje zaustaviti. U nadi da se to neće dogoditi.
RP: Pomaka na EU putu BiH, pa i drugih zemalja regije, isključujući Crnu Goru, gotovo pa i nema. Leži li odgovornost isključivo na domaćim akterima ili je ima i u Briselu?
Šoja: Odgovornost je uvijek bila na onome ko želi ući u Evropsku uniju, a Evropska unija je jedino odgovorna što ne želi i ne smije kazati da li određenu zemlju želi ili ne želi vidjeti u svom okviru. Moje je duboko ubjeđenje da već odavno ne postoji volja da i naša zemlja postane dio Evropske unije. To ne mora značiti da će vrata biti vječno zatvorena, jer Evropska unija je u velikim turbulencijama, pa vjerujem da ni ona sama ne zna da li će se jednog dana promijeniti politička volja pa primiti sve kandidate odjednom. To bi bio idealan rasplet za izlazak iz našeg balkanskog lavirinta.
Bilo kako bilo, ušli ili ne ušli u EU, treba se držati parafrazirane Titove ideje da se spremamo kao da ćemo još stotinu godina čekati ulazak u EU, ali ništa nas ne smije iznenaditi ako već sutra dobijemo poziv da se pridružimo!
Moje poimanje pridruženja Evropskoj uniji ne podrazumijeva formalno ispunjenje uslova kroz ekspresno i brzopleto usvajanje zakona za koje ni sami ne znamo da li će se uopšte primijeniti. Pitanje punopravnog i zaslužnog članstva u EU je više pitanje kompatibilnosti našeg duha sa duhom Evropske unije. Niti je EU niti smo mi anđeli bez mana, dapače, ali neki stepen poštovanja ljudi i zakona za nas je mislena imenica, a u Evropi to je nešto sasvim prirodno. Po tome se moramo izjednačiti sa EU i to nam treba biti najvažniji izazov.
Zato bi, po mom mišljenju, za nas bilo najvažnije da napravimo evropski red i zakon u našoj kući nezavisno od evropskih procedura, pa i ako nikad ne uđemo u Evropsku uniju da barem kažemo da smo Evropa i bez Evrope!
RP: Izborna je godina u BiH. Ranije su značile potpuni politički kolaps, bez usvajanja značajnih zakona, bez provedbe potrebnih reformi. Smatrate li da period do oktobra ipak može izroditi nešto drugačije?
Šoja: Vrlo teško jer je kod nas važno da se u posljednju pravu liniju prije cilja, odnosno prije izbora, ulazi u sukobu sa svima pa neusvajanje zakona i blokada parlamenta postaju čak poželjni. Atmosferu treba dobro zaoštriti, a prirodno državničko ponašanje uoči izbora je krajnje nepreporučivo. Nažalost, mase kod nas ne vole međunacionalnu idilu. One su poput gledalaca oko ringa za boks mečeve, gdje nestrpljivo iščekuju kad će “naš“ kandidat nokautirati onog “njihovog“.
Ništa nam nažalost ne daje nadu da će ovi izbori proći bolje i drugačije. Dovoljno je vidjeti broj kandidata za Predsjedništvo BiH i ko se sve kandiduje. Nije problem u broju kandidatura već u nadležnostima Predsjedništva BiH. Ono je skoro bez ikakvih nadležnosti i moći. Tolika trka za tijelo bez moći govori samo da se u Predsjedništvo ulazi zbog sticanja moći. A osvojiti moć kod nas je važnije nego pomoći stanovništvu.
Drugi razlog što se ne može očekivati ništa pozitivno, a razloga je bezbroj, jeste činjenica da se treba dogoditi smjena vlasti pa su i oni koji se tome ne raduju i oni koji jedva čekaju, dodatno napeti i spremni u svakom trenutku izazvati probleme i incidente. A to je takođe poželjno, nažalost.
Ali za mene je najporaznije što od 1990. godine do danas u vrijeme predizborne kampanje čujemo stotinu puta dnevno uvjeravanja o brizi za ljude i državu, a i ljudi i država još nikad nisu bili prioriteti vlasti. Verbalno jesu, ali konkretno nikad i nigdje. Tako će biti i na sljedećim izborima. Budućnost koja dolazi biće takva da ćemo ove dane pamtiti po dobru!
Izvor: Res Publica
