Piše: Momčilo B. Đorđević
Četiri Direrove knjige o proporcijama čovekovog tela, koje su izdate odmah posle njegove smrti, govore i o fizičkom savršenstvu Apolona, Adama pre izgona iz raja i Hrista. Njihova savršena lepota znak je božanskog, dok je naša nesavršena lepota znak pada u nemilost. U Direrovo vreme (1471–1528) odnos propovednika hrišćanstva i svetih ljudi prema lepoti odlikovao se dubokim konfliktom telesnog i duhovnog. Učenje Hristovo nalagalo je sledbenicima potrebu odricanja od iskušenja i privremenih zadovoljstava na ovome svetu. U suštini, istorija judeohrišćanskog pristupa lepoti pokazuje nam svu žestinu borbe za pomirenje lepote i slave Boga. Verski čistunci smatrali su telo zatvorom u kome duša pati, dok su umetnici i filozofi gledali na telo kao na hram u kome boravi besmrtna duša. Psihoanaliza je kasnije prihvatila nasleđe prvobitnog greha i sramote kao i nerazrešeni konflikt nagonskog i spiritualnog, pa je Frojd sa sledbenicima iza sebe ostavio pravu planinu knjiga i od psihoanalize je, zamalo, napravio nauku. Suvišno insistiranje na lepoti i njeno preterano negovanje izražavaju „patološki narcizam”, mislio je i pisao Frojd ne sluteći da će u generaciji posle njegove biti izmišljena industrija lepote, jedna od najmoćnijih svetskih industrija, koja je objedinila psihologiju, medicinu, tehnologiju i iluzionizam.
Donedavno, svi oni koji su tražili pomoć kozmetičkih hirurga etiketirani su kao depresivni, opsesivni ili narcistični. Ipak, u poslednjih 20 godina, društveni mejnstrim prihvatio je kozmetičku hirurgiju jer je doprinela demokratičnosti lepote. Slična stvar dogodila se i u modernoj psihijatriji: želju nekih ljudi za promenom ili poboljšanjem svog izgleda ona više ne tumači kao nešto što je posledica bolesnih potreba, već kao sredstvo za sticanje boljeg statusa u društvu. U stvari, kozmetička hirurgija menjajući morfološke detalje lica radi isto što i psihoanaliza, koja se bavi menjanjem karakternih detalja svojih pacijenata. I jedna i druga disciplina ciljaju na ono veliko Ja, to jest jastvo u svakom čoveku. Očigledna je i analogija između kozmetičke hirurgije i onoga što odskora nazivamo kozmetičkom psihofarmakologijom, disciplinom u kojoj se lekovi poput „prozaka” koriste ne samo da bi lečili depresiju nego da bi transformisali ličnost koja želi da se oseća bolje nego dobro.
Uloga kozmetike u moralnom životu čovjeka (Sasvim mali pojmovnik pakla)
Mnogo godina ranije u sociologiji nije bilo značajne i dugotrajne intelektualne debate o prirodi ljudske lepote. U svom „Priručniku socijalne psihologije” iz 1954, posvećenom, pre svega, društvenim interakcijama, Gardner Lindzi posvetio je samo jednu glavu fizičkim faktorima lepote (kasnije, u 4. izdanju ovog priručnika 1998. lepota je dobila mesto koje zaslužuje). Standardni model društvenih nauka, razvijen u toku proteklog stoleća, smatrao je razum praznim listom hartije čiji se sadržaj određuje dejstvom okoline i društvene situacije. To je bio model koji je razdvajao biologiju od kulture. U stvari, ignorisao je biologiju. Koreni ovog modela u društvenim naukama podjednako su politički, društveni i intelektualni. U suštini, socijalna biologija je kulturnoj levici oduvek malo mirisala na rasizam, jer je insistirala na različitim biološkim odlikama, uključujući inteligenciju, koje su temelj razlika među ljudima, narodima pa i daleko većim zajednicama. Lindzi je sa svoje strane izneo rezon zbog kog je debata o lepoti izbegavana u društvenim naukama: pre svega, u pitanju su bili spektakularni promašaji u povezivanju fizičkih atributa sa ponašanjem i mnoštvom mentalnih sposobnosti ljudi. To se odnosilo pre svega na frenologiju i fiziognomiju. Frenologija je bila nauka o odnosu nečijeg karaktera i spoljašnje građe lobanje. Tu nauku kratkog veka stvorio je austrijski lekar Franc Jozef Gal, ali je ona od samog početka smatrana pseudonaukom iako je bila omiljena tema salonskih razgovora. Fiziognomija je prastara umetnost određivanja temperamenta i karaktera na osnovu izgleda lica i tela, koju je modernizovao i kratko držao u životu švajcarski lekar Johan Kaspar Lavater (1741–1801).
Lepota je godinama smatrana trivijalnom i nedostojnim predmetom za naučno razmatranje. Ali već od kraja šezdesetih godina morfološke varijacije lica postale su jedna od tema u proučavanju socijalnih fenomena. U narednih 30 godina došlo je do pojave ogromnog broja istraživanja i novih pogleda na ljudsku lepotu. Istraživanja su u dobroj meri pokazala da lepota nije rezultat proizvoljnog kulturnog usaglašavanja, već da, sama po sebi, postoji nezavisno od vremena, društva i kulture. Ne bih voleo da me čuju Hilari i Stiven Rouz, koji su svojim zbornikom radova „Avaj, jadni Darvin” (Klio, 2009) izazvali u našoj sredini malu debatu o velikom pitanju koje nas se, inače, ne tiče, budući da je suština nesporazuma političke prirode. Naša sredina je rasno homogena, nemamo potrebe za dokazivanjem ili opovrgavanjem tvrdnji o inteligenciji i društvenim uspesima ili neuspesima kao posledicama urođenih, tj. genetičkih sposobnosti i nesposobnosti. Meni je lako, pozvaću se na Bodlera, koji je o lepoti pisao kao o nečemu sačinjenom od „večnih i nepromenljivih elemenata”, ali i od „relativnih elemenata nastalih zbog postojećih okolnosti”.
Naša izuzetna osetljivost na lepotu duboko je uvrežena u mozgu. Naravno, svi vidimo ironiju u seksualnoj privlačnosti lepih i skladnih tela: u svetu u kome muškarci i žene u najvećem broju svojih seksualnih odnosa na sve načine i iz najrazličitijih razloga pokušavaju izbeći začeće novog života na snazi su prastara pravila po kojima su lepa i privlačna ona tela, bilo da su muška ili ženska, koja nam izgledaju najsigurnija da će biti reproduktivno sposobna i da će se s njima najlakše obezbediti potomstvo. Naravno, to nije svestan proces, ali je na jednoj strani rezultat praktičnih potreba, dok na drugoj strani imamo u vidu produženje vrste. U svakom slučaju, u borbi za opstanak lepota sigurno preživljava.
Izvor: Politika Magazin
