„Ko će čisto izvaditi iz nečista? Niko. Izmereni su dani njegovi“ (Jov. 14, 4–5)

Moderno vrijeme odlikuje apoteoza kozmetike, raznovrsnih preparata za održavanje tjelesne i kućne higijene. No, da vidimo kako stvari stoje sa mentalnom higijenom.
Jovan Kornarakis daje pregršt argumenata koji pokazuju da je moglo doći do izvjesne psiho-duhovne neadekvatnosti, da je obuzetost tjelesnom higijenom postala, bezmalo, neka vrsta kompenzacije za odsustvo mentalne ili duhovne higijene.
Ovaj psihoterapeut i teolog hiper-najezdu deterdženta, dezodoransa, parfema, sapuna, krema za kožu pa čak i obrve, prepoznaje kao industriju koja pruža „čoveku mogućnost da brzo i lako dođe do čistoće“. Pa ipak, ostaje i nešto što neprijatno miriše u savremenim apotekama i salonima ljepote.
Kornarakis podsjeća da čistoća „i to pre svega pranje tela ili nekog njegovog dela, ima verski značaj“. Tako, još od biblijskih vremena, ali za razliku od današnjeg čovjeka, tadašnji, poput proroka Davida, zna da se psihička nečistota može očistiti jedino duhovnim sredstvima. Zato se psalmopojac obraća Gospodu: „Okropi me isopom i očistiću se, operi me i biću bjelji od snijega“ (Psal. 50). Pred Gospodom, dakle, ništa ne vrijede naše današnje kompenzacije, defleksije i inhibicije. Moglo bi se, kako i tvrde brojni psiholozi, ustvrditi da je obuzetost spoljašnjom čistoćom srazmjerna potiskivanju unutrašnje „nečistoće“, da je to izraz latentnog osjećanja krivice.
„Nije potreban naročiti napor“, kaže Kornarakis, „da se shvati direktna veza između telesne i duševne čistote. Pod pritiskom tereta osećanja krivice čovek pribegava, u određenim slučajevima, obrednim pranjima i čišćenjima kako bi smanjio taj teret ili kako bi popustila napetost njegove savesti, uzrokovana tim osećanjima.
Ovde je problem u tome što se u mnogim slučajevima, kako potvrđuje psihologija i psihoterapija, čovek noseći osećaj krivice, a pritom potiskujući to mučno osećanje, ograničava samo na spoljne postupke očišćenja, zanemarujući pritom svoj unutarnji problem. U tim slučajevima te spoljašnje radnje pranja i čišćenja služe potiskivanju savesti […].“
Da ne bude zabune, Kornarakis ne predlaže da se izbaci iz upotrebe kozmetika za njegu i higijenu tijela, niti deterdženti za održavanje kućnog ili radnog prostora, već ima u vidu narodnu mudrost koja kaže da je čistoća samo pola gospodstvenosti. „Savremena sredstva higijene omogućuju čoveku da uštedi snagu i vreme. Uz mali napor i kratko vreme on može da očisti i najtvrdokorniju nečistoću. Tako se navikavamo na čistoću i stičemo ’polovinu gospodstvenosti‘.
Ali, što je bitnije, psihička uloga deterdženta je svakako jedan lažni osećaj duševne čistote koju oni pružaju savremenom čoveku. Ovu paradoksalnu misao treba detaljnije ispitati u sledećem poglavlju.“
Kome je pak stalo do cjelovite gospodstvenosti može pročitati poglavlje na koje Kornarakis referiše, „’Operi bezakonja svoja, a ne samo lice’“, što se proteže od 55. do 58. stranice u knjizi „Psihologija i duhovni život“ (Pravoslavna eparhija niška: Niš, 2023).
Milorad Durutović
