Piše: Mitropolit Luka (Kovalenko)
Hristos vaskrse, dragi moji čitaoci!
O neravnopravnosti kultura i „novom fašizmu“
Još jedna teza iz manifesta „Palantira“ o tome da nisu sve kulture ravnopravne i da će preživeti samo one koje su svesne svoje izuzetnosti i nadmoći, ne samo da predstavlja hipotezu, već i duboki duhovni izazov koji udara u samo srce hrišćanskog otkrovenja. Pokušaj da se kulture čovečanstva podele na sorte jeste reanimacija drevne paganske svesti zaodevne u savremene odežde socijalnog darvinizma.
Tvrdnja o „nadmoći“ jedne kulture nad drugom jeste simptom duboke duhovne oštećenosti u čijoj osnovi se nalazi gordost – prvorodni greh, koji je jednom podstakao čoveka da želi da bude „kao bogovi“. Kad kultura počinje da se smatra „izuzetnom“ ne u smislu jedinstvenog prizvanja služenja Bogu, već u smislu dominacije nad drugima, ona neizbežno kreće putem samoobožavanja. Sveto Pismo upozorava: „Pogibelji prethodi gordost, a padu – nadmenost“ (Prič. 16:18).
Istorija pokazuje da su civilizacije koje su poverovale u svoju nepogrešivost i biološku ili kulturnu superiornost obavezno dolazile do duhovnog pustošenja i kraha. Bog Koji „se gordima protivi“ razara slične vavilonske kule, zato što one umesto istinskog jedinstva čovečanstva u Duhu podmeću lažno jedinstvo i gordost.
Glavni protivargument hrišćanstva sastoji se u univerzalnosti spasenja.
Apostol Pavle u Poslanici Galatima (3:28) ne samo da proglašava socijalnu jednakost, već čini ontološku revoluciju. Rušeći granice između Judejca i paganina, on tvrdi da ne postoji nijedna kulturna pripadnost koja bi čoveku dala „privilegovani“ pristup Tvorcu.
U hrišćanskom shvatanju sveta istinska životna sposobnost naroda se ne određuje silom njihovih državnih institucija ili agresivnim ponašanjem, već dubokom svešću o tome da je kultura samo instrument, a ne konačni cilj ljudskog bitka. Ona je poput jezika kojim narod vodi svoj skriveni dijalog s Bogom i njena vrednost se sastoji u tome koliko jasno i iskreno kroz nju zvuči glas molitve i traganja za Istinom. Zato svaki pokušaj da se kultura pretvori u idola ili u sredstvo za dominaciju neizbežno dovodi do duhovne nemuštosti.
U tom smislu glavno je uverenje da se vrednost ljudskog života uvek nalazi neizmerno iznad svakog, čak i najsavršenijeg sistema. Hrišćanstvo neumorno svedoči: jedna ljudska duša je u očima Tvorca dragocenija od svih zemaljskih carstava, ideologija i kulturnih dostignuća zajedno.
Kultura je pozvana da služi čoveku pomažući liku Božjem da se otkriva u njemu, a ne da prinosi ličnost na žrtvu „najvišim“ interesima civilizacijske nadmoći. Upravo smirenje, a ne gorda svest o izuzetnosti predstavljaju istinski zalog života.
Dok svet snagu vidi u sposobnosti gušenja, jevanđeljska logika tvrdi da se prava sila kulture ispoljava u njenoj sposobnosti za požrtvovano služenje i otvorenost prema Istini. Ne preživljava zajednica koja podiže zidove od osećanja sopstvene važnosti, već ona koja pronalazi u sebi snagu da prizna svoju nesavršenost pred Bogom. Samo takva kultura je slobodna od otrova gordosti, sposobna je za obnavljanje i večni bitak, jer se „Bog gordima protivi, a smirenima daje blagodat“ (Jak. 4:6)
Proglašavanje drugih kultura za „štetne“ jeste pokušaj uzurpiranja prava Suda koje pripada samo Bogu.
Svaki čovek je lik Božiji koji ne može da izbriše nikakva kultura ili etnička pripadnost, a jedinstvo u Hristu briše sve kulturne pregrade. Teza o tome da će preživeti samo „oni koji postanu svesni nadmoći“ umesto jevanđeljske etike podmeće logiku borbe za opstanak u palom svetu. Međutim, Hristos govori suprotno: „Onaj ko želi da stekne svoju dušu, izgubiće je“ (Mt. 16:25). Kultura koja svoj opstanak i dominaciju stavlja iznad ljubavi i istine rizikuje da se pretvori u „smrtonosni“ sistem. Ona može da pobedi u zemaljskoj konkurenciji, ali će u večnosti doživeti poraz izgubivši čovečnost.
Hrišćanski odgovor na ovu opasnu tezu je jednostavan i surov. Kultura je živa dok služi čoveku i Bogu. Čim počne da služi sopstvenoj „isključivosti“ odvaja se od izvora Života i kreće putem samorazaranja. Istinska „nadmoć“ u očima Boga nije gospodarenje, već sposobnost da čovek postane „sve za sve“ kako bi spasio bar neke.
Digitalni autoritarizam vs Carstvo Nebesko
Izvlačeći zaključak iz gore rečenog* o tezama manifesta „Palantira“ treba istaći da u savremenom svetu gde digitalni algoritmi pretenduju na ulogu novih tablica zaveta, konfrontacija logike totalne kontrole i logike Jevanđelja postaje dubok eshatološki izazov.
Suočavamo se s novim oblikom idolopoklonstva – vere u to da bezbednost koja je ostvarena kroz tehnološki nadzor može da zameni istinski mir.
Svet koji se opisuje kroz prizmu posmatranja i segregacije tačno se podudara s bogoslovskom definicijom „palog“ sveta. U ovom sistemu čovek prestaje da bude lik i podobije Božje pretvarajući se u „tačku podataka“ – objekat za manipulacije.
Tehnološko „sveznanje“ ovde nastupa kao surogat Božjeg sveznanja, ali je lišeno milosrđa: njegov cilj nije spasenje duše, već njena klasifikacija i ograničavanje.
Kad se bezbednost kupuje po cenu slobode, počinje da vlada strah. S tačke gledišta hrišćanske antropologije to označava duboku degradaciju, jer „u ljubavi nema straha, već savršena ljubav izgoni strah“ (1 Jn. 4:18). Algoritamska kontrola negira samu mogućnost pokajanja (metanoje) – radikalnu promenu uma i srca. Ako sistem unapred „zna“ verovatnoću vašeg postupka i sprečava ga kroz prinudu, lišava vas moralnog izbora. A Bog toliko poštuje ljudsku slobodu da je čoveku dozvolio čak i da ustane protiv Njega.
Segregacija i preuznošenje jedne grupe nad drugom predstavlja povratak na „starog čoveka“, na podelu na „Jeline i Judejce“ koja je prevladana u Hristu.
Pokušaj izgradnje elitnog „digitalnog raja“ za izabrane za račun kontrole nad ostalima jeste izgradnja nove Vavilonske kule.
U Otkrovenju Jovana Bogoslova opisuje se sistem u kojem „niko ne može ni da kupi, ni da proda“ osim onih koji su primili pečat zveri. Ovo danas izgleda kao proročanstvo o svetu u kojem je pristup osnovnim dobrima uslovljen lojalnošću tehnološkom sistemu. Ovde se duh menja „surovom silom“, a živo opštenje – hladnom računicom.
U drami XXI veka Hristove reči „Mir Moj dajem vam; ne onako kao što svet daje“ (Jn. 14:28) poprimaju osetnu oštrinu. Pred čovečanstvom se ukazuju dva puta uređenja bitka: put „digitalnog Levijatana“: težnja ka idealnom poretku kroz apsolutnu transparentnost. Mir se ovde ne postiže zahvaljujući unutrašnjoj staloženosti, već kroz gušenje volje i isključivanje same mogućnosti greške. To je „grobljanska tišina“ predvidivosti u kojoj je poredak nametnut spolja, a bezbednost se garantuje odsustvom života.
Hristov put je radikalni preobražaj srca. Ovaj mir ne zavisi od stabilnosti servera; njegov izvor je u tajanstvenoj dubini duha koji je sjedinjen sa Tvorcem. Dok tehnologije dovode materiju u red, Hristos životvori ličnost.
Sudar vrednosti tehnološkog determinizma i Jevanđelja je metafizička bitka između mehanizacije bitka i čovekovog oboženja. Zapažamo transformaciju tehnologija i totalitarnu ideologiju u kojoj se jedinstvena ličnost prinosi na žrtvu efikasnosti.
Jedina alternativa jeste odlučan povratak poimanju čoveka kao slobodnog bića. Istinsko dostojanstvo ličnosti ne može se izmeriti rejtingom i digitalizovati.
Glavni izazov današnjice nije u tome da li će VI pobediti čoveka, već da li će čovek uspeti da ostane hrišćanin u svetu koji nudi komfor u zamenu za odricanje od lika Božjeg. Upravo to je naš današnji put u Getsimanskom vrtu tehnologija.
Vaistinu vaskrse Hristos!
Izvor: Život crkve
