Piše: Boris Musić
U kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, u nedjelju 8. marta 2026. godine, održano je predavanje posvećeno ličnosti, duhovnom liku i bogoslovskom nasljeđu blaženopočivšeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija. Ovo duhovno i akademsko sabranje organizovao je Saborni hram Hristovog Vaskrsenja, a o značaju Mitropolitovog bogoslovskog rada i njegovom uticaju na savremenu pravoslavnu teologiju govorili su ugledni gosti iz Grčke — dr Stavros Jagozoglu, vanredni profesor Dogmatske teološke škole Odeljenja za teologiju Nacionalnog i Kapodistrijanskog univerziteta u Atini i dr Georgios Papageorgiju, počasni profesor hirurgije, akušerstva i ginekologije, specijalista endoskopske hirurgije, kolposkopije i sonografije.
Moderator večeri bio je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop losanđeleski i zapadnoamerički g. Maksim, koji je svojim nadahnutim uvodom otvorio prostor za živo sjećanje na Mitropolita Amfilohija, ali i za bogoslovsko promišljanje o mjestu Svetog Grigorija Palame u savremenom pravoslavnom predanju.
Na početku sabranima se obratio starješina Sabornog hrama, protojerej Nikola Pejović.
„Prije svega da našim gostima poželim dobrodošlicu i da zahvalimo Vladici Maksimu na ljubavi i pažnji, jer je ovo veče nekako nastalo spontano i izraz je njegove ljubavi i prema našoj zajednici, našoj Mitropoliji i prema blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju“, kazao je prota Nikola i podsjetio da je prethodne večeri u Trebinju takođe bilo riječi o Vladici Atanasiju (Jevtiću), te da je predavanje u Podgorici na izvjestan način nastavak tog duhovnog razgovora i sjećanja na dvojicu velikih arhijereja i bogoslova našeg vremena.
Predstavljajući goste Arhiepiskop Maksim je podsjetio da je dr Georgios Papapageorgiju istaknuti atinski ljekar, profesor medicine, misionar i pisac, dok je prof. dr Stavros Jagozoglu jedan od vodećih pravoslavnih teologa današnjice, poznat po svom dubokom proučavanju bogoslovlja Svetog Grigorija Palame. Posebno je naglasio da je upravo bogoslovski rad Svetog Grigorija Palame važna tačka koja povezuje Mitropolita Amfilohija i profesora Jagozoglua, te da ova blagoslovena podudarnost čini veče u Podgorici još značajnijim.
Prvi je svoje svjedočanstvo iznio dr Georgios Papapageorgiju, koji je govorio o ličnom poznanstvu sa Mitropolitom Amfilohijem, još iz vremena kada je blaženopočivši kao mladi bogoslov boravio u Atini.
„Upoznao sam ga dok se još zvao Risto. To je bilo 1967. godine u Atini. Došao je da bi pisao svoj doktorat, ali je usput postao i monah i jeromonah“, kazao je dr Papageorgiju.
Sa toplinom i živim detaljima, on je dočarao lik mladog Rista Radovića, ističući njegovu ozbiljnost, unutrašnju sabranost, tihu prirodu i izuzetnu obrazovanost.
„Nije mnogo govorio i imao je ozbiljan izraz lica i pomalo melanholičan. Bio je vrlo obrazovan i umjetnički njegovan, jer je došavši iz Italije već tamo savladao i naučio dosta iz istorije umjetnosti i arhitekture“, posvjedočio je on.
Govoreći o prvim susretima sa Ristom Radovićem i Atanasijem Jevtićem, dr Papageorgiju je istakao da su upravo preko njih grčki prijatelji otkrivali dubinu srpskog naroda, njegove duhovnosti i kulture. U tom kontekstu ispričao je i jednu toplu anegdotu o tome kako im je Risto (Amfilohije) prvi put pokazao gusle, pokušavajući da im približi srpsku epsku tradiciju.
Posebno se osvrnuo na razliku u karakterima dvojice potonjih velikih arhijereja — Mitropolita Amfilohija i Vladike Atanasija — ističući da su bili različiti po temperamentu, ali duboko povezani ljubavlju, vjerom i zajedničkim poslanjem:
„Mnogo su se voljeli. To sam primijetio. Ali sasvim dijametralno suprotni karakteri… Atanasije je žurio i stalno je htio da se ide po zacrtanom programu… Amfilohije nije žurio, znao je da zakasni, i gdje god smo išli po Grčkoj, pričao je sa bakicama i drugima.“
U jednoj od najsnažnijih ocjena večeri, dr Papageorgiju je naglasio da su upravo Mitropolit Amfilohije i Vladika Atanasije bili dva stuba na kojima je u drugoj polovini 20. vijeka građeno srpsko-grčko prijateljstvo.
Svoje izlaganje zaokružio je upečatljivim poređenjem dvojice arhijereja: „Atanasije je bio nesavladiv, kao neki vir koji se nije mogao ukrotiti, a Amfilohije tiha snaga koji je bez velike buke stvarao velika djela.“
Sledeće izlaganje pripalo je profesoru dr Stavrosu Jagozogluu, koji je govorio o Svetom Grigoriju Palami i o doprinosu Mitropolita Amfilohija obnovi palamizma u srpskom narodu i širem pravoslavnom prostoru.
On je svoje slovo započeo podsjećanjem da Crkva u ovim danima proslavlja Svetog Grigorija Palamu te da je upravo u tom bogoslovskom ključu potrebno posmatrati i djelo Mitropolita Amfilohija.
„Rekao bih, a to znam, da je obnova bogoslovlja u srpskom narodu povezana sa Svetim Grigorijem Palamom. Nezaboravni Mitropolit Amfilohije (Radović) je početkom sedamdesetih godina u Atini odbranio doktorat na temu: Tajna Svete Trojice po Svetom Grigoriju Palami“, istakao je prof. Jagozoglu.
Susret velikana Pravoslavne Teologije: Mitroplit Amfilohije Radović i Hristo Janaras
On je naglasio da je riječ o veoma važnoj disertaciji, napisanoj na grčkom jeziku, u vrijeme kada su ozbiljna naučna istraživanja o Palami bila još rijetka, a izdanje sabranih djela Svetog Grigorija tek u povoju.
„Bila je to veoma značajna disertacija na grčkom jeziku. Prva ozbiljna dogmatska rasprava koju smo imali“, kazao je profesor Jagozoglu, podvlačeći da je Mitropolit Amfilohije rano prepoznao suštinski značaj palamizma za savremeno pravoslavno svjedočenje.
Govoreći o širenju isihastičkog predanja, prof. Jagozoglu je podsjetio da je ono snažno uticalo na cijeli pravoslavni Balkan, a naročito na prostor Srbije i Crne Gore te da je upravo ta nit predanja, prožeta krstom, stradanjem i Evharistijom, sačuvala pravoslavni identitet naroda kroz teška istorijska vremena.
S posebnom pažnjom i poštovanjem osvrnuo se i na savremeni srpski crkveni i kulturni prostor, ističući da kao Grk u srpskom narodu danas vidi živu obnovu, duboko povezanu sa predanjem, liturgijskim životom, mladima, bogoslovljem i umjetnošću: „Vidim jednu Crkvu koja se povezala sa istorijom i predanjem vjekovnim. Vidim Crkvu koja je četrdeset i pet godina pod čizmom komunizma takođe preživjela. Vidim i hramove Crkve sa mladim svijetom. Primijećujem da se njeguje bogoslovlje i nauka i da se i umjetnički napreduje.“
Podsjetio je da je obnova bogoslovlja kod srpskog naroda u velikoj mjeri vezana za Svetog Justina Ćelijskog i njegove učenike, među kojima posebno mjesto pripada Mitropolitu Amfilohiju i Vladici Atanasiju, naglašavajući da je njihova snaga bila upravo u otvorenom i stvaralačkom odnosu prema predanju.
Na kraju svoga izlaganja, profesor Jagozoglu je emotivno posvjedočio da je njegovo lično bogoslovsko sazrijevanje u velikoj mjeri bilo obilježeno susretom sa srpskim bogoslovima, naročito kroz ličnosti Amfilohija i Atanasija: „Govorim kao neko ko se teologiji naučio i upoznao Srbiju i srpske teologe tog vremena kroz likove Atanasija i Amfilohija. I zbog toga sam ponosan i na tome vam iskreno i toplo zahvaljujem.“
Na kraju večeri, dr Georgios Papageorgiju je podijelio i jedno dragocjeno sjećanje na Vladiku Atanasija (Jevtića) iz vremena njihovih studentskih dana u Grčkoj, neposredno prije nego što je 1978. godine otputovao u Pariz, gdje je započeo svoju profesorsku službu:
„Prije nego što je Atanasije 1978. godine krenuo za Pariz, gdje je postao profesor, okupio je grupicu nas da nam ostavi nešto poput duhovnog zavještanja. Rekao je: Sve ovo vrijeme do sada koje sam bio s vama, želio sam da vam ukažem i pokažem veličanstvenost i ljubav Božiju. Ali, osim te strane Božije, ljubavi. postoji nešto drugo, a ja nisam uspio to da vam prenesem, jer nisam na tom nivou. Ta druga dimenzija je Božiji štap ili palica i želim da vam sada ukažem na to, jer smatram da to treba ozbiljno da shvatite. Da ne mislite da je Hristos jedna od mnogih stvari u vašem životu, samo jedna među njima. Radite ono što hoćete, živite kako živite, ali želim da zapamtite da je Hristos nešto jedinstveno, koji od nas traži sve, ali nam i daje sve. Želim da kad dođu teški trenuci, koji će doći, da ostanete u onom što ste. Ostanite u ljubavi i vjeri Hristovoj. Ne znamo šta će nas zadesiti u budućnosti, možda Hristos zatraži i mučeništvo od nas. A mučeništvo je, kako je rekao Atanasije, stvar vjere, ali istovremeno znajte i zapamtite da je Hristos najmoćniji, da ne može niko protiv Njega i to imajte stalno pred sobom! I otac Justin je nama, kaže nama tada Atanasije. Takođe govorio i učio nas: Kad vam je najteže, ali i kad ste ispunjeni radošću, uvijek kažite: Hristos Vaskrse! Tim riječima nas je i ostavio otišavši za Pariz — riječima: Hristos Vaskrse!“
